Argentaria

Emocionalna inteligencija...ili stradanje...Izbjeglica iz besmisla...

10.07.2018.

SREBRENICA - UĐI SLOBODNO AKO MOŽEŠ IZDRŽATI GLEDATI

Prošloga ljeta na jednom mezarju tražila sam svog prijatelja. Prošlo je dvadeset pet godina od kad sam ga ostavila tu.
Sunce je isijavalo u višku, i bljeskala su se uklesana slova imena kao da spomenici plešu i uveliko mi je to otežavalo da ga pronađem.
Umjesto cvijeća nosila sam procvjetali kaktus. Tim bodljama sam se ubola baš kod njegovog mezara, i u tom trenutku ugledala Njegovo ime. Spomenik je bio zarastao u travu, ali nema tog bršljana koji bi pokrio sjećanje …da zaraste…

Da bar nije svirao ,,ako umrem mlad zaustavljen u koraku i snu,,
Da bar nije ispaljena ta granata.
Da bar nije dolina suza bila ona u kojoj su njegove oči sklopile poslednji put.

Ne znam da li postoji bolje mjesto na kojem spavaju ovi predragi što odu, ali znam da onog trenutka kad god pomislimo na njih to i osjete. Tog sam dana znala da se kroz sitne pukotine i prolaze između svjetova provlači jedna tanka i vanvremenska nit koja će jednom biti putokaz kad se duša preda od iznemoglog pripadanja i propadanja na ovom posrnulom svijetu.
Nakon pola sata otišla sam.
Sve naše žive razgovore prekinuo je rat.
Ostali su ovi mirom ćuteći.

Tog istog ljeta, prolazeći svakodnevnu srebreničku rutu do posla , pomislila sam ,,I ovdje spavaju nečiji dječaci,,
Sebično je da žališ i sjećaš se onog jednog svog, a toliko drugih leži tu. Osjetila sam stid što sam samo dugogodišnji prolaznik koji samo okrene glavu na drugu stranu.
Odsustvo moje lične krivice ne daje mi za pravo na moralno odsustvo čak ni u vidu skretanja pogleda.
Vremenom sam počela da ih brojim. Katkad, pri jasnoj mjesečini, da ih poredim s' ukotvljenim barkama.
I bijela jedra noću izgledaju tužno, pa kako onda ne bi i ovi spomenici na sred žalobnog okeana.
I ušla sam jednoga dana. Obazrivo. Pazeći. Koraci su se napunili tjeskobnim olovom a ja nisam htjela da zgazim nečiju sjen koja je možda baš tog trenutka prolazila tuda.
Čitala sam imena dok se nisam umorila. Onda su laste u jatima nagrnule u moje oči i vid mi je oslabio.
Te selice vratile su se s' ciljem da sprže vrelim krilima suza moju kožu i da na trenutak zaustave i svijet i vrijeme. Slijetale su na onu istu bodljikavu žicu kojom su bili vezani njihovi životi dok se u koštani prah nisu pretvorili.
Treba nositi ogromnost u svom srcu I nazvati se lažnim junakom ako samo pomisliš da ćeš olako prijeći preko te spoznaje.

Preko ceste suvenirnica. Razmišljam kako svi mi, obilazeći krasne destinacije, kupujemo suvenire kako bi nas potsjećali na srećne trenutke provedene u istim. Ko još ovdje može uzeti suvenir i na šta tačno će ga podsjetiti bijeli cvijet kad se udalji dovoljno kilometara od svih kaplji koje su ovdje pale.
Znam da na radost neće.
,,Dobar dan neno, kupuju li suvenire,,
,,Kupuju šćeri,,
,,A smijem li ja neno vidjeti unutrašnjost hale,,
,,Smiješ ako moreš izdržati gledati,,
Urezala mi se ta rečenica i shvatila sam je naknadno, dok sam stajala pred slikom mlade djevojke obješene negdje u šumi, u crvenom, kao krv crvenom džemperu.
Na sledećem zidu eksponati. Pomislio bi čovjek da je obična postavka koja svjedoči o predmetima kakvi su se koristili u nekom prošlom dobu.
Pomislio bi kad ne bi znao da su skupljani i iskopani među kostima i nečijim zgaženim očima u jamama na početku dvadeset prvog vijeka. Onda sam ugledala Notes.
I htjela sam da pobjegnem…da udahnem zraka. Ali misao je lasta koja ne napušta bodljikavu žicu. Ako su svi oni morali umrijeti onda i ti ,,moreš,, gledati i moraš jednom napisati šta si vidjela.

I ko zna čije su ruke zapisale...Notes malen, tek u džep od košulje da stane i to sa one strane gdje kuca srce...
Zakopan u ljeto devedeset pete. Iskopan u dvadeset prvom vijeku.
Od vlage i crva nagrižen, nadživio kosti kojima je pripadao.
Na prvoj stranici, na malenom listiću ispisani stihovi pjesme Dine Merlina (slušali je svi i te kako).
Ne znam kome je pripadao, ono što znam Da Jeste Nekome Ko Je Znao Da Voli...a nije dospio...
I NEK SE JEBU SVI RATOVI I SVI BOGOVI...

,,Negdje daleko od mene spiju ruke sibirske tamo gdje sunca zalaze gdje su stare godine
Al' ko ce ga znat koji je grad noc il' je dan, i ko ti je drag
al' ko ce ga znat koji je grad noc il' je dan, i ko ti je drag
Mjesece stan' da te upitam kog ljubi dok ja mahnitam
mjesece stan' da te upitam kog ljubi dok ja mahnitam,,
29.06.2018.

Poslednji Voz Za Jug

Poslednji odlazak jednog voza po ustaljenoj maršuti dogodio se prethodne noći.
Krenuo je sa stanice iz Velikog Grada oglasivši se dirljivim piskom koji je trajao za nijansu duže, kroz toplu junsku noć, ostavljajući za sobom ispucali beton perona iz kojeg je virio korov kao nijemi svjedok bolne zapuštenosti i još bolnije napuštenosti.
Mnoge su sirene do sad oglašavale kraj. Utakmice, života…
Samo još nisu izmislili sirenu koja će označiti početak i kraj lova na ,,medvjede,, koji su dopustili da na mjestima ljudskih stopala nikne korov i da vozovi odlaze negdje poslednji put.

Duga je bila ta pruga i dugo je godina trajala huka kotača po šinama koje su se prostirale kroz mnoge gradove povezujući tako ljude i predjele, planine i more, razne besjede i duga ćutanja, radosne dolaske i tužne odlaske.
Svojim poslednjim piskom oprostio se stari gordo krenuvši u svoju poslednju vožnju ka jugu.
Osim svitaca, u oku otpravnika sjajila se suza nijemo svjedočeći prolaznost jednog vremena.

,,Hvatajući ,, ga negdje na pola puta, predugo godina, nakupilo se dosta uspomena. Navikneš se tako na ludu pometnju i gužvu ali kad uđeš, po inerciji povežeš se pogledom i osmjehom i do kraja putovanja upoznaš neke ljude i začuješ priču kao da se znate sto godina, utvrdiš po stoti put kako je svijet zapravo premali, i doživiš ono lijepo saosjećanje, kao kad ti stojiš jer u sezoni možeš sanjati slobodno mjesto, a onda neko ustane da malo protegne noge i ostane tako satima, a ti sjediš na njegovom mjestu i ako je torba u hodniku voza bila sasvim udobna alternativa.
Kondukteri ne bi samo provjeravali karte u nekim lijepim vremenima, brinuli su i o putnicima, znam to po onom ,,mala nemoj da te neko zgazi,, kad sam bila tek nešto veća od torbe na kojoj sam sjedila.

Pri dolasku, poslednjih pedeset kilometara obuzdavala bih srce da ne iskoči iz grudi i sebe da ne iskočim iz voza i ostatak puta pretrčim od neobuzdane sreće. Pri odlasku, prvih pedeset kilometara, obično bih plakala tjerajući iz očiju one mašuće ruke koje su bile stvorene da grle najljepše na svijetu.
U svim mrakovima tunela ostavljala bih dio srca, da me sačeka kad se opet vratim, da mogu da ga sastavim.
Ostala sam kažnjena da se sjećam brata po suzama devedeset neke, po rukama koje su bile ispružene prema prozoru na kojem sam visila i po riječima ,,nemoj ići tamo molim te,, a ja sam ipak otišla.
Nedugo zatim otišao je i On… zauvijek, i poslije tog svaki ,,pisak,, sirene doživim kao hirurški rez po sred duše.

Sinoć je poslednji put krenuo starom trasom.
Zbogom stari moj drndavi, opraštamo ti sva kašnjenja, sve zastoje i sve kante koje smo preskakali ne bi li negdje našli bar mjesto za stajanje.
Oni koji su dopustili da zarasteš u korov i sami su nikli iz korova i nikad nisu ni znali bolje.
Putuj stari, možda te negdje u nekom plavom svitanju sačekaju sve one mašuće ruke na koje si bio navikao svih svojih godina.
Svojom poslednjom sirenom otišao si u Nezaborav Svih Onih Koji Su Zajedno Sa Tobom Putovali Prema Nekom Plavljem Nebu I Nekim Plavljim Očima. Zbogom Stari Moj.
Sanjaj svjetla svojih gradova, tamo gdje ideš nema magle praskozorja i ne odranjaju se planine…postoje samo tišine i sjaj.
Jug će već sjutra bez tebe biti tužan…mnogo toga ostao ti je dužan…za kraj..
27.06.2018.

Par Otkucaja Za Tvoje Nesuđene Akorde

,,Kad me se sjetiš pruži nježnost nekome kome sam sličan ja
I prelistaj stranice svog oronulog dnevnika,,

I tako...prošlo je dvadeset sedam godina od tog 27 juna kada nam je zbunjeni Bahrudin Kaletović iz Krakovskog Gozda jednom rečenicom ukazao na besmisao kojim je narednih godina ljudska krv tekla u potocima.
,,Oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo,, i „Gdje ja da pucam na nekog ili neko na mene da puca? Gdje to može? To ne može nikako,,

Ali moglo je...iz sve snage. Do poslednjeg daha. Do mržnje od iskona. Do kostiju u gomilama. Do totalnog pomračenja koje još uvijek traje. Samo rijetki još naziru svjetlost gledajući izvrnutim zjenicama s' one strane Sunca, mrveći među prstima grumene ove napaćene zemlje koja skoro da više i nema kome pripadati.

On je tad imao mnogo manje godina od ovih dvadeset sedam koje su nam prošle i postale sitan kusur preživljavanja.
A samo je želio da se vrati kući i svira gitaru…
Sjećam Se Još Nekih Dvadesetogodišnjaka Koji To Nisu Dospjeli.

I da..i poslije dvadeset sedam stoji neriješen rebus ,,mi kao još uvijek hoćemo...i mi još uvijek kao ne damo,,
I žao mi je što više nisi živ da se uvjeriš ,,da ne ginu oficiri već samo jarani,, ali na neki drugi način i dan danas...
I da ih poslije nikakva para kupit' ne može.
I žao mi je što više nisi živ da vidiš kako marširaju čete nesrećnih i odlazećih Iz Zemlje Čije Je Ime Moglo Biti Prohujalo Sa Vihorom ili Titanik i ni jedno drugo.

Posuđujem od ovog dana nekoliko minuta da te se sjetim...Vojniče.

Posuđujem od svog srca par otkucaja za tvoje nesuđene akorde.

Posuđujem i jednu davnu pomisao bez da se igram Boga…

I da imam moć da ikog uskrsnem...znam koga BiH oživjela…
27.06.2018.

Bella Ciao!

Defiluje junom čitav bataljon datuma.
Obilježavaju se godišnjice , obljetnice, koje više liče na bal pod ,,revizionističkim,, maskama nego na dane i pomene antifašističke borbe onih koji su uložili svoje vlastite živote vjerujući u ideju jednakosti i gradnju pravednog svijeta.
Marširaju junom duhovi brezovičkih i partizana sa Sutjeske i tek rijetki mogu da ih vide i ako dolaze da se poklone njihovim palim sjenima u različitim datumima onako kako to samo znaju i umiju razjedinjeni.
Umirio vjetar lišće brezovičke šume, da ne ometa nadolazeće stihove pjesme koju pjeva mladić s' kosom poput pšenice iz padske nizije. Prerano dozrelo klasje poleglo i skrilo ruke koje je Bella obavila oko njegovog vrata poslednji put ljubeći usne koje će za nju pjevajući umrijeti negdje daleko.
Ni slutila Bella nije da ga više neće dočekati i da će postati i zauvijek ostati muza stihova i da će sa njenim imenom na usnama partizani ginuti za slobodu. Cvijet koji mu je darovala na rastanku mirisao je na ljubav i slobodu. Onu istu za koju je znao da mora umrijeti.

,, O partigiano, portami via, o Bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao! O partigiano, portami via, ché mi sento di morir,,

Produži dalje ljepoto hrabra, što na stopalima nosiš tragove padskog pijeska… Neka te vodi sa čela zvijezda tamo gdje huči hladna Sutjeska. Čekaju te Nurija, Veselin, Sava, Ivan Goran na mrtvoj straži.
Sa mnogih usana Bella te pjesmom još uvijek traži. Utihnula se zelena gora u sred juna. Valjda je tako tiha samo kad treba najljepšim cvijetom da procvjeta.
Onim istim kojim si četrdeset prve pisao svoju pjesmu grleći Bellu u klasju i odlazeći stazom ka najvećoj prekretnici svijeta .

,, Mi seppellire lassù in montagna, o Bella, ciao!
  Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao!
Mi seppellire lassù in montagna sotto
l'ombra di un bel fior.
E le genti che passeranno
o Bella, ciao! Bella, ciao!
Bella, ciao, ciao, ciao!
E le genti che passeranno
Ti diranno «Che bel fior,,

Oni koji su uprkos izuzetnim žrtvama i stradanjima ostali nepokolebljivi u riješenosti da istraju u oslobodilačkoj i revolucionarnoj borbi zadužili su nas da ih se sjećamo po istini.
Ne i da je krivotvorimo.
Bella nas je zadužila da se poklonimo svim onim prekinutim snovima koji su kao zalog ljubavi dali vlastitu krv za svoju zemlju i zauvijek ostali pokriveni klasjem.
I mene je zadužio Jedan Dječak čji se život rasuo poput zrna pšenice...
Iz zrna tog klasja trebali smo da niknemo bolji…mnogo bolji…


26.06.2018.

Nišan Bijeli

(E kao elegija..E kao Emir)

Iz opusa snova. Onih što su se živjeli i preživjeli i stalno se ponavljaju...

Bio jednom jedan grad. U tom gradu bilo je toliko svjetla da je prosto svjetlila i onih godina kad su ga ratne aveti pokušale pretvoriti u tamu. Ni jednog trenutka ne prihvatajući istinu koja je imala za cilj da nas pripremi na predstojeće strahote, kao i u svakom sukobu, našli smo se na nišanu nemani koja je ciljala redom i dijelila nas ...samo zbog imena...Govorili smo tad istim jezikom, kucali istim srcem , od života tek nešto probali, i vođeni slijepim vjerovanjem u ono dobro i toplo u ljudima ni pomakli se nismo s mjesta ljubavi, vjerujući da će uvijek i zauvijek samo ljubav biti ta zbog koje ćemo ginuti. Onda su krenule uzbune, tenkovi, podrumi i rovovi ...
Bila sam ja, bila su tri druga, tri maslačka ispod Igmana. Bezgranična ljubav našla se u granicama aveti ali se nije pokolebala misleći kako joj valja takvom istom ostati kad sve jednom prođe. Na nišanu nemani, odjednom svi smo bili krivi nekome, i svi smo bili kao jeleni ranjeni.
Iz nekog podruma gledale me plave oči jednog dječaka kad sam ispred nišana stajala pravo, braneći pravo na sebe moleći se za njega. Šta je znala ljubav ko su moji, tvoji, njegovi i da snjegovi mogu da pocrne. A crnom su ih bojili oni što su ikad slagali da znaju da vole. I od kad su mi javili da ga više nema, mog pogleda se boje...i ne postoje nikakve nijanse plave boje.
I kako tebi drugom da objasnim a da te ne zaboli, da je preživio nišan mojih ali nije tvojih, kada si i ti bio na nišanu svojih zbog njegovih...kako da objasnim trećem a da me na zaboli kako to da sam bila na nišanu njegovih kada smo zajedno bili na nišanu mojih...
I tako smo se nišanili i branili i voljeli. Jedan me je branio svojim suzama zaleđenim u snijegu onoga dana kada sam otišla i još se laste kunu u njihov plavičasti trag. Drugi me je promašio za čitave decenije tražeći maslačke plave boje. Treći me je promašio za cijeli život, jer nije preživio. Poslije mnogo vremena opet smo se svi našli, i kunem se pred Bogom i ljudima, svako sa svog mjesta gdje je položio srce, ni pomakao se nije...

Čudna neka storija, sva zapetljana do bola u grudima. Pomisliš da si već mrtav od tolikog ,,nišanjenja,, ali samo se jedan nišan bijeli na mjesečini, da nas podsjeti kako ni ljubav, ni suza ni sama smrt ne može umrijeti... Oprosti nam što smo preživjeli...
05.06.2018.

Mila...Ko Ti Je Rekao Da Odeš...

Kad mi nedostaje...kad zalutam u nesne...prizivam pjesme... Da preživim sebe. Da nadživim kišnu noć. Za iskorak drugačija, u zakrpano da se obučem...da nastavim novi dan vireći u One Naše Sićušne Ali Dovoljne Pukotine da ono nešto malo sklizne...da se provuče, zaviri u neslućene predjele i da žmureći i pod vrhovima prstiju osjeti paperje dobro poznatih krila..koja su jedina istinski grlila svog jedinog sina...

Ne odričem se onih svilenih svitanja
Ni iz djetinjstva one bajke u kojoj su ljudi imali krila
Nisu me mukama mučila pitanja
Svi odgovori svijeta bili su u zagrljaju majke
Na tim rukama , kune se jedno dijete, spavala je svila

Ne odričem se onog proljeća razboljenog od mirisa i dragosti tvoje
Kao vila kad prođe pred pognutim cvjetovima
Ganuto prolaze godine, evo sustižu stoljeća
Zar da mi kaplja postaneš najdraže, najdraže moje
I gdje god bila, javi se Mila
Tražim te u svim svim svjetovima koji postoje

Ne pristajem na to da te nema
I ko te Mila nebi čekao kad si moj vječni nasmijani trag u vremenu
I da odeš ko ti je samo rekao dok se oluja bola sprema
Po ranjenom te srcu crta prstima
Ovaj Galeb što je s tobom krila stekao
I što, osim svile tvoje, ničeg drugog i ničeg težeg nema u svom bremenu…
02.06.2018.

Zmajeva Krila

Mom nikad prežaljenom Zmaju...

Probudila sam seeeeeee!!!
Zime su na sjeveru Crne Gore bile toliko hladne, da bi se uveče plafon sobe caklio prekriven injem kao kristalima. Da bi u tako hladnoj sobi prespavalo jedno malo dijete trebalo ga je dobro utopliti jorganom od perja i pokrivačem koji se tkao od čiste vune i zvao se Pola.
Osim o snu, takođe je trebalo brinuti o djetinjem srcu, a da bi se ono uvilo u toplinu koja će trajati, trebala je takođe izvjesna količina perja i to onog nevidljivog koje te nježnim dodirom zanavijek začara dobrotom, koja će ti takođe jednom dobro doći kad svijet postane uskogrudan , mračan i hladan.
Da se imenica muškog roda zove ženskim imenom prepoznatljivo je samo za te krajeve, kao i to da se djevojčica ženskog roda zove Mićun. Da su umjesto ruku nosili krila, i da je svaki zagrljaj bio paperjasta nježna bjelina znala je moja duša kad sam im pripala na čuvanje još kao vrlo mala dvogodišnja djevojčica. Sestra moje majke zvala se Dunja i bila je starija od moje majke taman toliko koliko su njena dva sina bila starija od mene. U čudo im se pretvorio svijet kada su jedne zime nenadano dobili u sred kuće i u sred života dvogodišnju sestru.
...
Prokleti na takvu hladnoću bili su još od prastarih vremena, kada se, jedan od zmajeva koji su nastanjivali to područje nesrećno zaljubio u kćerku Planinske Vile Čarobnice. Ova je, kao i svaka majka mislila da zmaj nije dobra prilika za djevojku krhkih krila i vječno ga je začarala da umjesto vatre iz svog ždrijela ispušta ledeni sjeverac. Tako da je inje u tim krajevima normalna pojava... i ono na plafonu i ono u oku i ko se malo bolje zagleda u te zjenice može u njima primjetiti odraz sićušnog zmaja...
...
Soba se zvala spavaća, i mirisala je na jabuke koje su bile naslagane po policama sa sijenom u podrumu tačno ispod nje, a kako je pod bio sačinjen od dasaka i neke čudne žbuke propuštao je rajski miris delišesa sa zlatnim tačkicama. Kad zagrizeš jednu takvu, raspuknu se mirisne čestice po licu i jedva dišeš od neke radosti koja preplavi cijelo tvoje biće. Zaspati omađijan takvim mirisom i pokriven Polom značilo bi i sam Raj sanjati.
Za Mićuna bi buđenje bilo nešto stresnije, jer je vunjena Pola bila toliko teška, da je krhka ruka djevojčice ne bi mogla podići sama kako bi ustala iz kreveta. ,,Upomoć, probudila sam seeee,, bila je piskutava lozinka koja je značila da moj Veliki Stariji Brat treba doći i skloniti Polu kako bih mogla ustati i kroz ledeni hodnik i u pidžami brzinom munje šmugnuti u kuhinju u kojoj je pucketala vatra i mazilo se jedno šareno mače.
Dunja je uvijek nešto plela, a na televizoru jadni Tomi vazda ganjao Džerija. Sjela bih pored nje toliko blizu da je između bilo prostora samo za tanku nit pletiva, i vrebala priliku da polako gurnem klupko na pod kako bi mače moglo izvesti jutarnji performans. Nisam to radila da je iznerviram, već što je njeno gunđanje bilo smiješno a ja sam voljela da se smijem. I nisam se priljubljivala uz nju tako blizu što sam htjela da izvedem smicalicu s klupkom, već što sam je ludo voljela, onako kako se i voli Svoja Druga Majka.
A kuća, kuća je bila mirisno carstvo, bila je mala sa velikim trijemom ispred, bila je pored puta i uvijek je neko svraćao iz grada, na povratku s pjace ili nakon obavljanja nekih drugih aktivnosti.
Budući da sam bila prisutna tu, bila sam i vječiti sudionik tih razgovora koje sam sačuvala za kasnije, kao da sam znala koliko ću biti sama kad jednom odrastem i koliko će oni ostati glasni u mom biću koje su oblikovali tako da zauvijek zapamti one dobre, tople i zdrave načine komunikacije među ljudima i da ih kao takve jedino i priznaje. U takvim jutrima, da je postojao ikakav uređaj koji je mjerio sreću, eksplodirao bi od količine moje vlastite. Kad mi je brat napravio crvene sanke , stavio bi karirano ćebe preko njih i svezao kanapom, a ja bih legla i tako bi me vozao do grada, a u grad se išlo po novine i to je bio ritual svetačkih razmjera. Gledala bih u nebo i ako bi padao snijeg otvorila bih usta da pahulje mogu slobodno upadati. ,,Je li ti ledno Mićune,, znao bi pitati. ,,Nije,, toplo mi je oko srca mislila sam, samo to tad nisam tako znala reći, već bi se neartikulisano smijala i malo grickala kraj desne kike koja je virila ispod kape. Šta je tu bilo tako slatko ni dan danas ne znam, samo znam da i sad kad osjetim bilo kakvu pa i najmanju sreću imam potrebu da nešto zagrizem....
U tim i takvim zimama ako bi se i dogodilo da se prehladimo i grlo malo zaboli, liječili bi se Lijekom Moga Brata. Kapneš dvije, tri kapljice Gasa na kocku šećera i sve prestane.
...
Jednom je nabavio foto aparat i uređaj sa stalkom za izrađivanje fotografija. Bio je to naš crno bijeli svijet. Pošto bi istrošili čitav film, uz Dunjinu kultnu rečenicu ,,đavoli vi ga škljocali,, zabarikadirali bi smo kupatilo i pristupili ozbiljnom poslu izrade slika. Neopisivo se osjećalo počašćeno mojih šest ili sedam godina što su mogle učestvovati u takvom poduhvatu. Moj posao je bio da navučem škure na prozor tako da ni jedan tračak dnevne svjetlosti ne uđe, da kadu napunim vodom, zavrnem rukave i lovim plutajuće fotografije koje bi još u vodi poprimale obrise naših kreveljenja i lica.
Bila je to moja prva vodena magija koja mi je poslije pomogla da lakše prepoznam stvarna značenja i ljudskih obrisa i vodenih kapi.
...
Neka druga magija bila je muzika koju bi emitovala gramofonska ploča nakon što se na početak podesi igla a ona se zavinta kao luda i krenula bi ,,Mirka, ko ti pod prozore dolazi da ti svirka,, Zbog te Đoletove pjesme, Mićun se jedne zime nenadano preobratio u Mirku. Nadimak sam sačuvala sve do danas kao i svoju ljubav prema Balaševićevim pjesmama i pričama jer je nekako u njima opisana i ljudskost i ljubav vrlo slična Ovim Mojim Prvobitnima. Ništa manje nisu bile važne ni Dores, Kristina iz Podlugova, Tonka i Ana, a kasnije Selma, Šejla, Dijana i Lela. Tako sam vrlo rano i uz mnogo starijeg brata spoznala pop zvuk i pravac koji se nadograđivao s godinama i svakom pjesmom , i sad kada ih začujem poslije više od trideset godina vratim se u one dane kada mi je jedna od najvećih sreća bila ta pucketava muzika koja se poklapala sa svakim mojim pucketavim volim.
Popela bih se na bijelu stolicu pedantno pazeci da slijedim bratova uputstva i ne ostavim tragove svojih malih prstiju po površini ploče, zategla bih ručku s gramofonskom iglom i ploča i ja bi se onda zavrtile u čudesnom krugu muzike ,,Uzmi me za ruku i povedi onda će mi biti lakše sve, a ona će vjerno da nas slijedi, ljubav svoje ljude poštuje...Dooores, oduvijek je trebalo preskočiti žice...Dores, ne plaši se ni močvare i perja ni ptice...Dores, oduvijek je pamet bila srcu nepoznata...Dores, i dalje će biti budala i rata,,
...
Budim se u košmarno ratno praskozorje, jednog u ljude razočaranog maja devedeset druge. Puškaranje i prigušeni glasovi ispod prozora stana. Sanjala sam Dores iz one pjesme, ptice, brata i žice. Bile su bodljikave i ne znam da li je sreća ili nesreća što su me rafalni zvuci probudil iz tog sna. Trajalo je neko vrijeme, majka mi je polako prišla na prstima sa kažiprstom preko usta što je bio znak da budem tiha i ne pomjeram se. Ne sjećam se da li me je bilo strah.
Poslije svih ovih godina, najupečatljivije sjećanje na početak građanskog rata u Bosni i Hercegovini je zapravo ta njena nijema silueta na bljedunjavoj mjesečini koja me mimikom poziva na ćutanje. Kada je još malo svanulo, pucnji su prestali a majka je otišla na posao. U stan su ušli naoružani ljudi, uz objašnjenje da traže oružje i isprevrtali sve. Bilo mi je čudno kad su isto počeli tražiti među listovima Lastavicinih lektira i odreagovala sam malo grubo, jer su knjige bile moje lično blago s posvetom, koje sam skupljala godinama. A i riječ ubica i lastavica nikako nisu išle jedna uz drugu. Zbog svoje drskosti kao i činjenice da nisam znala gdje se nalazi moj otac koji je bio oficir JNA , zadobila sam neke udarce čiji ožiljci i dan danas krvare iznutra.
...
U naredne dvije godine, na rat smo se navikli kao na zlobnu maćehu koja je pustošila sve pred sobom. A tamo na sjeveru Crne Gore bio je mir, samo je u dušama mojih zmajeva vladao nemir jer su te iste dvije godine strepeći razmišljali da li smo majka i ja žive. Dunji je kosa preko noći pobjeljela , možda baš tog maja kada sam ostala bez ptica, a dva starija brata krila su tugu, samo bi ih poneka kapljica alkohola potakla da zaplaču, kunući dan u kojem su dozvolili da odem. I jedne zime sam se ipak vratila. A potom me u jednom maju Dunja napustila, dospjevši ipak da mi isplete šal satkan od šapata svih odanih godina i da na njemu zlatnim slovima izveze šta sam joj sve značila. Kada bih ga razvila protegao bi se do vasione.
Zaspala je u snu koji je bio toliko lijep da se iz njega nije htjela ni probuditi. Ostavila mi je jedan cijeli život sjećanja i jedno klupko koje i sad čuvam.
...
Putujući prema Crnoj Gori, pomislila sam tog dana da su se majevi od one nesrećne devedeset druge pretplatili na moje suze.
Moj Veliki Stariji Brat bio je u bolnici, i ja sam obavještena tek poslije intervencije da nije dobro, naivno vjerujući u isplaniranu obmanu koja bi zataškala moje ludo i drhtavo srce. Nikad mi kilometri nisu bili duži i nikad do tog dana nisu mirisali na tugu.
Od stanice do kliničkog centra hodala sam olovnim koracima oslijepljena od suza. Na trećem spratu, u bijeloj postelji dočekalo me bijelo izmučeno lice. Obradova mi se i glasom jedva čujnog šapata izusti ,,jesi to došla,, Došla sam, rano moja ljuta za sva vremena pomislih u sebi a jedva izustih ,,došla,, Grlila sam ga dugo i zasmijavala poslednjim atomima snage kojima sam sprječavala svoje tijelo da se u ranjenu zvijer pretvori i zaurliče na sav glas. Umjesto toga mazila sam ga po baršunastoj kosi i pričala ludosti koje su na sve drugo ličile osim na suvisle priče. Zaustavi moju ruku i poljubi mi dlan na koji se skotrlja jedna suza iz plavog zmajevog oka i na trenutak se ukaza Ono Inje. Prekasno je tada bilo više zaustaviti moje suze.
,,Obećaj mi Zmaje da ćeš još dugo disati,, iz nekog ponora začuh svoj glas
,,Obećaj da neću plakati...da će još biti nas,,
Jedva čujnim šapatom izusti ,,ne brini Mrvo, samo sjutra ponesi Kocku Šećera i Gas,,
I odleti na krilima...
01.06.2018.

Moja Samotna Lejdi S Juga

Imam sestru . Živi dosta južnije od onih naših gorštačkih planina
Rijetko je srećem...tek kad teret preželjenih zagrljaja podnijeti ne mogu Stignem noćnim busom izravno u bokeljsko svitanje
Probudim je i kažem ,,na stanici sam, pijem kafu, polako se razbudi i dođi po mene,,
Stiže raščupana Moja Samotna Lejdi i more nadođe kad krene emocija lavina... Kad se zakotrlja prva suza...
U njoj vidim svu sreću što negdje daleko imamo jedna drugu i
U njoj vidim svu tugu što je život uklesao i izrezbario
A u oku isti onaj lješnik...u njenim očima prepoznajem boju one što me rodila Kad sam bila dijete..bila je Moja Muza
Vodi me na obalu Starog Grada...ljuljaju se barke, ljulja se i meni u glavi od tolikih prolaznika
Gledam je niže narukvice od kamenja...u svaku bobu ušapuće nešto, kao da vrača
Ne znam šta je ruskinjama kupuju ih ko lude
A šta će im bit drugo kad u svakom nizu njena ljubav bude
Vidim to po načinu kako ih dugo gleda , i ponekad satima ne obraća pažnju na ljude
Konobar donosi dojč u pola cijene, jer to poludrago kamenje koje prodaje ispred paba izvjesna je privilegija..a i zato što je vole...
Patina s morem izlokane staze uspavljuje, proviruju školjke, brojim kocke
Brojim sve one dane u kojima je sama podizala sina
Dok je količina soli njene duše bila proporcionalna količini soli mora Gledam u njene ruke dok se igraju sa silkom i kamenom rubina
,,Znaš li da rubin ublažava nemir,, govori mi ,,i srce bolesno lijeci a nama je to u genetici,,
S' pogledom uperenim u more ko zna kakvih dubina
Govorim joj
Volim Te Bona...Ti si Moja Domovina...
31.05.2018.

Bila Jednom Vila Jedna I Zvala Se Edna, Edna

Bijelu traku da zavežem na dušu... I sto dva puta da je ispustim, prije nego li napustim Ovaj Svijet... To što sam dobro zapamtila kundak u sljepoočnici zbog svog oca, to što sam pobjegla iz svog grada da mi tijelo ne bi bilo unakaženo, to što sam sve izgubila i to što sam bila malo mlađa, nije i ne daje mi za pravo da zaboravim Djecu...Ednu...Da se postidim u ime zvjerova i da se bijelom trakom pokrijem, ne samo danas već sto dva puta svakoga dana u kojem ih nema... Ednu sam sanjala. I napisala joj posvetu.

***
Edna nas gleda. Edna nas opominje. Sa Ednom, otišle su još stotine. A sve nas čeka Velika rijeka. I tamo gdje se otisnemo, čekaće nas Ednine oči. Sa njom je jedna Rada. I ona se nada da ćemo ih smjeti u oči pogledati.

Sanjala sam staricu jednu
Hoda poljanama i bere cvijeće
Pitah da joj pomognem, reče da neće
Samo se približi i upita tiho
Znaš li ko je ubio Ednu ...

Ne znam starice, jedva izustih
Iz očiju magla krenu
Nije stara Edna jedna, stotine ih je bilo
I teški uzdah iz duše pustih ...

Berem cvijeće svakog dana
Mart je mjesec njenog rođendana
Bez nje nema više sreće
Vratiti je suze neće ...

Žao mi je stara moja
Život tužne priče piše
I nadam se da lik smrti
Među živim nije više ...

Ako jeste ako diše
Da ga pitam kako spava
Il' se zlotvor svu noć vrti
Kad mu Edna iz svog doma Svoja mrtva pisma piše ...

Nema kazne, nema lijeka
Za zvjer divlju u čovjeka
Nema misli, nit' se kojem bogu klanja
Nema savjest pokajanja ...

Udalji se moja stara
Cijelu zemlju prekri cvijeće
Al' od Boga nema dara
Vratiti je živu neće ...

Nemoj plakat' stara moja
Edna sada ima krila
Već po mjesečini ti odškrini vrata
Eto Edne, eto brata
Da te perom pomiluju
Najbolja si mati bila ... Bila jednom vila jedna
I zvala se Edna, Edna...
30.05.2018.

Sve Će To Mila Moja Prekriti Ruzmarin, Snjegovi I Šaš

I nemoj ...kad sve prođe reći ,,a moglo je bolje,,
Jest al' u klincu. Tavoriš život kao razvučenu glistu zgaženog repa više od dvije decenije sav nabrekao od kiše metaka koja ti još uvijek zvoni u glavi i ako je rat davno završen.
Pristaješ al' ne u pristaništa, već u šablon koji je iscrtan i nametnut unezvjerenom društvu koje je, boreći se za predjele i slobodu, postalo zatvorena kutija prilično bijednog sadržaja.
Ustaješ, oblačiš se, raspremaš u radnu odjeću, odrapiš sve prekovremene satnice poklopljen slonovskim ušima jer imaš posao.
Kad dođeš kući iza škripave vratnice čekaju te svi a niko te stvarno ne treba. Kupuješ al' ne stvari, već samo prstohvate osjećanja, osmjeha, i ljepote i uzalud daješ sebe. Ismijanom, ostanu ti samo slane rane i slonovsko odlazeće dupe od tuđe dobrote.
Prodaješ a nigdje ništa ne naplaćuješ dok se đavli oko tebe baškare loveći ti suze izdajice. Izigranom, ostanu ti samo ruže ,,sa dva smiješna trna,, da te bodu u predjelu gdje si jednom srce sanjao. Gubiš rođene što predano i redom odlaze da se poklone zvijezdama, pa se poslije godinama liječiš hvatajući se za tuđe ruke kao ljuljaške, a one te odbace toliko daleko da poslije hodaš sav izubijan i krnjav dok te ima. Pamtiš samo prve korake, svi kasniji postaju samo klecanja jer više nema kaldrma za tvojih zlatnih nanula.
Ljubiš usnama u koje ti lukave zube zariju, pa poslije sav ispucaš od krvi mraznog decembra koji bi da te trajno nastani.
Daješ i daješ a nikad i ništa ne dobijaš. Na prazne dlanove ne slijeću ni ptice, nit ljepše duše iko razumije.
I nemoj reći...kad sve prođe... ,,A moglo je bolje,,
Da je moglo bilo bi, da je htjelo dalo bi. Zato imaj sebe takvog kakav jesi, Zgužvanog I Ludog Gatara. Prihvati Cara I Vidara.
Zapravo Traješ Dok Daješ...
I ne pitaj se više čime od sebe da se braniš .  Upali radio...Ima nečeg magičnog kad se frekvencije izmiješaju s' vinima.
Pokušaj još jednom ljubav da daš...
,,Sve će to, i onako, Mila Moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš...
28.05.2018.

,,Spring Waltz,, I Čuvaj Mi Se Djevojčice

,,Ne postoje jednostavni odlasci, kad se spetljaš s ' riječima i Šopenom u trenutku,,
Obezvrijedila je sve brendirane i sve markirane ovog strašnog savremenog doba i zasijala mi kao zvjezdica na večernjem nebu...i gle čuda, samo sam je o nebu i učila.
Da li sam joj bajkama koje je slušala dok je bila sasvim mala zatrovala djetinju dušu na vječno pripadanje Ovim Čudnim, Neprilagođenim I Pogrešnim Sentimentima Obojenim pitala sam se dok smo se vozile kroz suton. Koliko će joj to donijeti borbe i bezrazložnog neshvatanja znala sam.
Čitav svijet je pretvoren u sjenku nedostojnu povjerenja. Jedno sam znala...Lavče je odraslo. Stisnulo zube i petlju i ostavilo za sobom daleko i svoje prethodnike i svoje savremenike.
Sve jezike kojim govori opet ne mogu sakriti one male odaje koje sve govore o tananim bićima i džinovima.
Ovog mi je zalaska sunca pokazala da se svako od nas nastavlja kroz nekog drugog, i da geni nemaju nikakve veze sa tim. Nisu sve djevojčice imale očeve i ne moraju zbog toga biti iste, ali koju god su dograbile Lavice vazda će vući na ponosno divlje skrivajući vrlo vješto one repove zvijezda za koje su se zakačile i koje će uvijek biti nedokučive onom ogrezlo prosječnom nastanjenom u većini.

Postavljala sam pitanja, na trenutak se moleći u sebi da da pogrešan odgovor. Ali šašavica ni jedno nije promašila, niti jedan odgovor.. bar zarad sopstvenog spasa.
A broj stopala...dječiji. Kako su se samo usudila preći sve te grebave putanje. Usput su navratila po doktorsku disertaciju i nagledalo se Sarajevo svakavih patuljaka al' ovakvih nije često. Oči Sijavice Od Svitaca zagledane kroz izlog ,,Franz & Sophie,, mnogo dalje od Petrakijine...i još više. Čak do onih egzotičnih predjela iz kojih su potekle čudesne travke.

Čuvaj Mi Se Djevojčice. Plaši me onaj ,,Spring Waltz,, koji je krenuo nonšalantno sa stika odmah kada je i ,,auto,, krenulo, i gle, nije me začudilo od kud baš ta melodija ni to što si rekla: ,,Kako bih sad da se negdje odvezemo do kraja svijeta i budemo lude,,
Poput zvjerke budi, kad već zvjerke liječiš.
Neobično Obična moja djevojčice, svijet je tek Mala Bogda, Veliki Zagrljaj i ništa više.
Kad si ono dovela svoju drugaricu u naše male mjesto a svi blenuli poput ludaka u njeno tamno lice i bijele zube, zadala si mučevan zadatak svim rasistima koji su nikli iz primitivnog sjemena misleći kako je voda samo ova koja teče. Izgradila si ti svoju Nojevu Barku tim malim rukama i velikim srcem i svega je u nju stalo. Sve ono što si sama skupljala po suncu i vjetrometinama.
I ne znaš koliko si postala skupa naspram svih jeftinih.
Čuvaj Mi Se Djevojčice...kad budeš trčala diši duboko.
Pohvataj sve te svoje avione, nebo je i onako tvoje. Džinovski ćeš mi nedostajati. Pahuljasto se nametni tom suncu, ne hodaj po vrelom pijesku, zavoli pjege.
Budi to što jesi...ne može takva kao ti baš svakom da se desi. Ja ću čekati razglednicu na portugalskom i bdjeću nad tragom malih stopala što velike otiske ostavljaju..gdje god dođu...
I ne boj se Lava, kad već lavlje srce imaš...
27.05.2018.

Nije Lijepo Ljubav Dati Pa Se Onda Od Nje Otuđiti

Odajem se tako kad mi se ne spava. Još malo će svanuće. Zapletena u pruće samotnih minuta...dvjesta, tristo, petsto puta pokušavam da ,,žmirim,, al' san bira neke pospanije oči, i pušta me da zavirim u sjećanja i dijaloge koje sam uredno slagala u pretince duše, znajući kako će mi uvijek po nešto iz njih trebati baš za ovakve noći. Pomislih kako bi mi sad dobro došao onaj stari zidni sat, da me zvukom klatna omađija al' spavanje je magija samo za odabranu klijentelu. Mene su i onako zanavijek začarali patuljici kad su ono došli u potragu za Gorskim Kristalima.
...
,,Znaš li da je Galilejeva ideja da ovo njihajuće klatno pokrene satni mehanizam,,
Odgovara mi ,,ne znam čija je ideja, ali ja imam ideju da ga nekako pokvarim,,
,,Zašto bona,,
,,Zvoni k'o u crkvi,, Rečeno, urađeno...
,,Ključić sam bacila, a Galilej nek' se klati koliko hoće,,
...
Šesnaest godina starija sestra moje majke bila je ekspert za izmišljene priče i bajke. Zvala se Dunja i isto tako je mirisala. Čuvala me je kad sam bila mala, čuvala me je kad sam odrasla...mislima, srcem, i životom. Prije nego što je zauvijek ostala u jednom snu, uspjela je da me nauči kako je lijepo buditi se pored onih koje voliš i šta to Ljubav znači.
,,Šta je ljubav,, pitam je..
,,Ovo odmotano klupko sa kojim se igra mače koje se mimo svih mojih nazora uselilo u ovu kuću s tvojim dolaskom,,
,,Šta još,,
,,Ovaj šal što ti pletem, grliće te umjesto mene kad odeš u Sarajevo,,

I mirisala je ta pređa po dunjama i grijala moje biće iznutra. Razdvajala taman toliko da nas opet sastavi u novoj zimi kako bi mi ispričala još jednu legendu i bajku.
,,Koji cvijet je ljubav,,
,,Runolist,,
,,Gdje raste,,
,,Na Sinjajevini,,
...
,,U prastara vremena zbila se ova priča. Mladić jedan ode u planinu da skupi ljekovite trave za svoju dragu. Hodajući po planinskim obroncima naiđe na Čarobnjaka koji bijaše ljut što ovaj kida rijetko bilje i začara ga vječnim snom pod lednim kamenom. Djevojka ga je čekala, a kad prođe više dana krenu u potragu za njim. Drhtala je od zime i straha ali nije posustajala. Nađe ga u smiraj dana santom leda pokrivenog. Plakala je dugo, padala je noć a njeni jecaji nisu prestajali. Podizala je glavu moleći zvijezde iznad visoke planine da ga ožive, dok su joj se suze slivale niz lice. Kada je svanuo dan njena kosa bješe pobijeljela a trepavice joj pokri inje. Sažali se vjetar, te fijukom dozva Duhove Visoke planine. Kad vidješe njeno očajanje pozvaše Majušna Moćna Šumska Bića da joj donesu zvijezdu s'neba, jer, možda bi ga ona oživjela. To su bile Vile. Njima nebi teško, lako odletješe do neba, i još lakše vratiše se sa zvijezdom u rukama, ali zvijezda nije mogla nikog oživjeti, mogla je samo na neobičan način njenu želju ispuniti. Dotaknu je blago po injem prošaranoj kosi, i u Bijeli Cvijet je pretvori u sred lednog kamena i snježne besmrtnosti. Osta tako na Visokoj planini Nježni Runolist kao simbol rijetkosti i vjerne ljubavi,,
...
Zatvaram pretinac da ne iskaču sjećanja. Februar je mjesec ljubavi. Znam to najbolje, u njemu me ostavila najveća ljubav koju je ikad vidio ovaj svijet. U februaru više nemam kome ni da odem ni da se vratim. Pokrivam se onom istom pređom što je Ljubav utkala u moje gene kad god osjetim stud. Ako vas neko i ostavi nemojte tugovati...To što ostane poslije zove se Runolist Ljubavi i za vas raste na nekoj visokoj planini po jedan, u obliku zvijezde bijeli cvijet.
Od te ljubavi što je bila poraslo je vaše srce do najvećih visina...
Samo jedno nikad nemojte... Jer nije fer...
Ljubav dati pa se onda od nje otuđiti...
26.05.2018.

Na Putu Svile

Trčala je tog dana kao luda...da stigne u poštu do šesnaest časova. Srebrn lanac i prazna negravirana pločica. Prazna baš poput njegovog obećanja s početka vijeka. U zadnji minut službenica prevrće očima i lijepi markicu na preporučeno...Požuri bona, u jednoj Kraljevini praznik počinje i treba da stigne na vrijeme...Preporučuje se da se ne nasjeda na svilene niti, Bube katkad hladno vezu...a Ona je napisala pjesmu. Baš kao da ne vidi, baš kao da ne zna, baš kao da ne osjeti...

Praznik je. Vrijeme za želju i radostan dan
Želim Ti sve…a sve je meni kad smo zajedno
Kao zrno pješčanog sata u mom oku ističeš
U kalupu vrata Svilena Buba…šapćem joj nije mi svejedno
Da tebi ne pripada, ja ničega nemam
Svilena Bubo… kakvom me to svilom dotičeš

Stigla zima s mrzlinama, s hordama pahulja se svađam
Vrišteći u oči upadaju, u zjenice se gnijezde, kao ptice
Kao da je nebu svejedno to što te stalno ne gledam
Kao da je meni lako to što ljubav pogađam
Kao da ne prepoznajem nježnoće lice
Kroz ambise svile propadam

Kotrljaju se dvije narandže s Albertove pijace
Mirišu na davno opjevane kiše
Al to su kiše nekog drugog grada
Pamtim mu samo ulice i tvoje lice
Dok istok i zapad izgovaram tiše
Svilena Bubo gdje si mi sada

Želim Ti sve…praznik već nastaje…
Pahulje,narandže i ptice …sjećanja sitnice
U Ponoć Bajke Moja Buba Leptir Postaje
Osjećam…slijeće mi na lice.
24.05.2018.

NEMOJ BONA VIŠE PLAKAT

Uzalud skrivaš paperje u grudima
U meke anđele da vjerujem mi nedaš
Razboli me dobrota u ljudima
Pa im zbog tog pišem pjesme
Al' ti to ne znaš…Ti to ne znaš…
...
Zaustaviš saobraćaj pola grada zbog onog djeda sa šeširom
Da korakom od sto puževa pređe cestu s' mirom
Meni se trunje prospe po očima
Dok ti grmiš sa sto munja ,,luda je ona,,
Ja ljude pamtim po sitnim djelima
A ti kažeš ,,nemoj plakat' bona,,
...
Kad smo prošli pored spomenika bijelih
Psujući kurvu majku ratu zaplaka i ti kao malo dijete
Odavno nas nema više cijelih
Neka nas na to stradanja sjete

Shvataš li sada ono trunje
Padne na sve što dotakne čovjeka
A ti grmiš nemoj plakat' bona
Ti stvarno nisi sa ovoga svijeta
...
Suze su varljivog lica, uvijek im fali sitnica
Lako iz očiju rijeka krene
I kunem se u sve što imam i nemam
Hoću da poludim kad pođeš negdje bez mene
...
Govoriš mi ,,ti si luda,,
Lud je Onaj što nas sastavi galamdžijo jedan
I opet suze same kreću…
Šta je ovo zemljo kojom hodam
S tobom da podnesem ne mogu ni sreću
...
Od tvoga srca razboljena
Doktore da zovnem da me liječe već mi je vakat
Da me nauče da te bez suza volim i bar negdje ispratim
Da mi prokletinjo stalno ne govoriš
Nemoj bona plakat'
...
I kako da ti objasnim
Kad odeš, cijeli grad mi bogda postane
Tišina zavlada, skrate se ulice
Ništavno malo za radost ostane
Zato nemoj stalno odlaziti, preplaviće suze Vaseljenu
Nemoj da moram žaliti
Ubićeš , svega mi , voljenu ženu
...
A ti ćutiš prokletinjo i dahom miluješ moju kosu
Tek da osjetim krila bijela
I ne slutiš da u tvom pogledu vidim rosu
I stvarno ovaj put plakati nisam htjela
Al' da kreneš polako već je vakat
Ne Zaboravi Me Mala Moja
I Nemoj Bona Više Plakat ’
21.05.2018.

Bajalica, Azra I Ja

A vrijeme ide dalje. Samo poneka pjesma slaže. U sve moje odaje sleti ptica. Promiču lica....Konfuzno još tražim izlaz kad me neko pita koji je tvoj čarobni broj... Onaj kojim brojim fragmente sjećanja i lovim ih kao leptire prizivajući i pri tom čvrsto ,,žmireći,, baš one koji su me odredili. Ne zovem se Mara. Al' kao da je to važno...I kad ih ulovim, uspijem ponovo da proživim taj dan i da oživim sva ta lica koja su ga nastanjivala. I ne budem tužna. Budem srećna. Naučila sam valjda Bajalicu. I bilo je i vrijeme...

Nedjelja je... Ona me budi... ,,Ustani Maro, blago meni, zar da ti dan u spavanju prođe, doručak je na stolu,, Ustajem, raščupane kose i grlim je. Uvijek mi je važnije bilo da je prvo zagrlim pa tek onda da se umijem, jer samo tako, izašla iz sna, mogla sam da poberem sve one leptire nježnoće s njenih ramena kako bi ih sledeće noći mogla sanjati. ,,Napadalo Maro snijega sila. Zvao Galeb juče na posao, pita jesu li zaključene ocjene, da dolazi po tebe, rekla sam doći ćeš sama, no se bogomi Śekiram dal' će put biti prohodan
,, Zaključene su, jašta su, zaključujem još i to da ne trebam ni pomišljati da će me, ikad iko, od ove gorštačke familije nazvat' pravim imenom. Zaključujem i da me ne brine sniježna prepreka, jer Centri vazda porastu krila preko Romanije kad sunce brilijantima zacakli snijeg, a i nema te sile u Vaseljeni koja će razdvojit' Bosnu i Crnu Goru pogotovo ne nešto što se tako lako topi.
Mnogo godina kasnije, kada su se stvarno razdvojile, okopnile su i moje nade, ali ne i potreba da svijet i snijeg gledam drugačijim očima. ,,Da ja onda pobjegnem sjutra iz škole,,
,,Pitaj Azru,, odgovara. Mislim se u sebi, uhh pitaj je ti, da vidiš kako je kad te ,,žuta-ljuta,, prostrijeli pogledom od sto otrovnih strijelaca, al' ne brinem se puno, znam da će, nakon što me izrezili do sto visokih tonova, reći ,,idi, nisi na vrijeme ni došla,,
Tim ni malo suptilnim ,,spuštanjem,, ponizila bi me samo do onog dna koje dijete može spoznati, ali se nisam obazirala na crvenilo u obrazima, jer sam imala cilj dočepati se još nekih zagrljaja u pradomovini, prebrojat' i izljubit' đedovu jagnjad i još 30 narednih dana ne zvati se svojim imenom.

A Azra. Bila je moja razrednica. Bila je breza lelujava, koja se visokim tonovima svoga glasa branila od visokih emocija koje je nosila u svom srcu, strogo vodeći računa da niko ne spozna kakvom dobrotom trepere njene grane. Ličila je pomalo na Merlin Monro nekim čudom zalutalu u naše malo mjesto i u Maj u kojem je učila djecu , škrto braneći teoriju o strogoći i divnoći... i sviđala se mom starijem bratu. Razmišljajući tako kako da izvedem svoj prijeraspustni bijeg iz škole, sklapala sam djeliće slagalice ,,ljudi oko mene,, uz vječitu inspiraciju ,,Đerdana,, sa radija, silom nametnutu od strane moje majke koja je sigurno bila zaljubljena i u repertoar i u glas Envera Šadinlije.

I sve bi se lijepo sklopilo, Centro bi mogao da krene, ja bih mogla i da se ne zovem kako se zovem, mogla bih i pregaziti zavijane djelove Romanije, obučena silnim brošurama ,, Titovim stazama revolucije,, samo jedno nikako nisam mogla uklopiti a da me ne zaboli ono malo podvojeno srce u koje je moglo stati sve samo ne Njene Suze ..kad krenem..

Smišljala sam taktike, bajalice, savijala dva prsta iza leđa, al' ništa nije vrijedilo...Na mojim nogama cupkale crvene čizme od sedam milja, gledala vozača koji bi bio zadužen da pazi na mene kao rod rođeni sa nadom da će me on spasiti, da će je zapričati, da će bus krenuti prije nego li joj zadrhti brada..al' nema šanse..jedan brzi ovlaš pogled i pred mojim očima bi se prostrlo ono mahanje koje ispraća na sto godina samoće ...i suze . Kad poteku iz onih bademastih očiju , svaki potok koji formiraju, potopi ne samo Malo Ludo Biće već i cijeli svijet...Nisam to tad znala objasniti..a nisam mogla, onako srećna što idem Svojim Zmajevima ni zaplakati...samo bi me glas izdao, pa bih se sve do Zelengore učila ponovo pričati...isprva komunicirajući samo očima sa veselom bratijom studentima koji su januarom napuštali Sarajevo jedva čekajući da mu se vrate..isto kao i ja...
Bajalica se zvala ,,Nemoj bona plakat,,
Ona se zvala Mila...
Život sa Njom zvao se Sreća...
Ova priča se zove Kazna...
Jer sam kažnjena da je se svaki put sjetim kako stoji na autobuskoj stanici i kako mene i Centru ispraća...sa suzama, i ako luda zna da cu se vratiti oko petog februara ...taman nekoliko dana da zakasnim u školu i iznerviram Azru...
Nije bilo pošteno da me ostavi u februaru, kad sam se već ja Njoj svakoga vraćala ...ali to je već neka druga priča...
20.05.2018.

Argentaria Vam Kaže...Divni Ste, Sviđate Mi Se...I Nek Je Nama Nas

Ovo nije priča, samo je malo duža poruka, a moja spoznaja i moja pouka da me srce nikad nije prevarilo, i da sam slijedeći njega naučila na vrijeme da prepoznam koji su to predjeli nastanjeni dobrim ljudima. Tako sam se isto prišunjala na ,,blogger.ba,, i nakon samo par dana shvatila koliko divnih i dobrih ljudi ima među vama, ne samo čitajući ono što pišete, a iz toga se dosta toga može razaznati o čovjeku, makar sto put bila fikcija, već i zato što ste se nekako odmah oglasili, što ste bili interaktivni i dosta vas mi se javilo ili porukom ili komentarom. Želim svima da se zahvalim na lijepim riječima prije svega. Počela sam da pišem kasno, milioni neispričanih priča spavaju u meni, ali me je život skrenuo u nekom drugom pravcu i probudila sam se jednog dana i shvatila da ću ostati prazna ako bar ne pokušam da ispričam pokoju zlatnu priču o ljudima, o dobroti,i o emocijama i onim vlastitim i onim koje primjetim u nečijem oku. Blog sam napravila na nagovor prijatelja, koji je čitajući moje piskaranje po fb rekao ,,napravi blog i piši, piši, piši. I jesam ga bila napravila na nekoj drugoj platformi, i jeste bio posjećen, ali se niko nije oglašavao. Postavim poneku priču u neke blogerske grupe susjedne države, ali avaj...mrtvo slovo na ekranu. Ne želim da pomislite da sam sujetna,želim samo reći da u tim grupama vladaju administratori i da svi ostali članovi ili ćute ili ne čitaju uopšte, ili im možda smeta moj žargon u kojem je izatkano i izmiješano sve iz Ovog Našeg Sada Razjedinjenog Kraljevstva. Rođena sam u Bosni, odrastala sam u Crnoj Gori, živim u Bosni, sve se izmješalo trunkama onih najljepših začina i najboljih ljudi koji su mi dali svoje srce i kojima sam ja dala svoje srce. Sve ovo pišem svima vama, da vam kažem da ste me iznenadili i da mi se sviđate i nek je nama nas. Lijepo je dijeliti priče i emocije pravedne duše. Meni bar pomaže da preživim poneki dan, i da pokažem i sebi i drugima da lijepa riječ može biti samo izlječenje. Moje pero me ovdje dovelo...na teritoriju dobrih emocija i dobrih vibracija među ljudima a to mi se opasno svidjelo. Pišite ljudi, tresnite pravo iz srca, iz kaplje, iz najvećih dubina, iz sudbina...iz svega...Tako bar ostane trag, zapamtiće neko neku riječ, neku pjesmu, neku posvetu...kao što sam ja ovih par dana i večeri zapamtila vas i vaše riječi. Ne moramo se nikad sresti,a već smo djelić sebe dali jedni drugima. Voli Vas Argentaria

20.05.2018.

Mati

Da si danas tu...vjerovatno bih te, kad dođem s' posla, umorna od svega, i onog poslije svega, zagrlila s' leđa i držala tako glavu naslonjenu previše časaka za zrelu ženu a premalo časaka za ono isto dijete koje je sa tvojih pleća naučilo kako se nositi s' planinama. I onim iznutra čiji vrhovi te zagluše i zaguše i s' kojih katkad huči i kotrlja se lavina koja te zatrpa do Nijemosti Puste. I onih s' vana koje se ukažu redovno i koje treba pregaziti poderanim i krvavim stopalima kroz stotinu ukletih klanaca kako bi se našao izvor čudnovatih bistrih kapi koje liječe iznemoglo srce. ...

Da si danas tu, vjerovatno bih te mogla odvesti u onu ,,butiku,, zavjesa i posteljina, da se razbaškariš međ' damastom i šlingom i razvezeš s' trgovkinjama na dugo i na široko, i bila bih strpljiva i čekala te satima dok svojim osmjehom obasjavaš metraže i pipkaš ih dragim prstima da na svakoj ostane sedefni trag i pozlata. Baš onakav isti kakav si ostavila i na mojoj duši. Eto kakva si Ti bila, i kako te je lako bilo usrećiti...sa pregršt svilenkastih niti.

Da si danas tu, odvela bih te i u onu drugu butiku da ti kupim košulju od svile, jer sve druge koje bi bile u ponudi, ne bi se slagale s' tvojim načinom, i mogla bih se zakleti da je svila oduvijek tebe nosila. Odvela bih te i u onaj kafe da predahnemo, da bar nekoliko puta zasmiješ konobara, i da ti se, pri našem odlasku nakloni i kaže ,,dođite nam opet...gospođo,,

Čudo moje, začudo je jedno, ja sam pored tebe bila neprimjetna i svugdje gdje dođeš ostavljala si trag dragosti i kada bi te, nekim čudom Anđeli sad i vratili, i oni bi ti rekli ,,dođite nam opet,, da se osiguraju da ćeš ih ponovo zasmijavati, navraćati na nestašluke i da ćeš im čitati knjige tamo gdje su stali, pa poslije tumačiti svoju verziju početka. I sad knjigu započnem da čitam i ostavim pero po navici na šesdeset osmoj strani sa nadom da ćeš Ti od šezdeset devet nastaviti. Čudo Moje, i nikad nije bilo potrebe da ti objašnjavam početak, kao što ni Ti meni nikad nisi objasnila Onaj Naš jer je bio i suviše težak.

Da si danas tu, kupila bih ti cvijeće ali ono kućno u saksiji od porcelana, da poslije možeš pričati sa njim, a ono da raste kao ludo, a ne kao ovo što je poslije tebe stalo i zastalo ćuleći listove svakog sutona opet s' nadom da će čuti kako mu bajaš i pričaš priče...a ono onda kao ludo niče...niče...

Da si danas tu...da bar na dan možeš da mi se vratiš, bio bi to Praznik Nad Praznicima. Popalila bih hiljadu lampiona da proslavim to što te toliko volim, i grlila bih te toliko da se zagrljajima napuni Vasiona.
I našla bih, makar na kraj svijeta, onih sto belenzuka i đerdana što si vazda gubila u gradskom prevozu, i nizala ih po tvojim rukama da me samo jednom pomiluju Najmilija Moja Milo...
Da si danas tu, ne bih, između ovoliko ljudi, bila tako sama.

 Divna Sedefna Ptico Moja, da si danas tu, da se ponovo zagnjurim u tvoja krila, rekla bih ti šta je sve sreća sa tobom bila.
I kad bih trebala ponovo da se rodim pod onim, od našeg usuda potresenim sarajevskim zvijezdama, i da pređem sve one puteve koji su mi dobro izgrebali i srce i stopala, opet bih htjela da budem jedino i samo Tvoja...ničija druga...
Praznik mi je bio život s' tobom...
19.05.2018.

Odbjeglo Stopalo

Za sve one koji su možda morali napustiti svoj grad i pri odlasku mu rekli ,,dabogda te moje oči više nikad ne vidjele,,

,,Šta je život. To je treptaj svica u noći. To je mala sjenka koja juri preko trave i nestaje u zalasku sunca,, (stara indijanska izreka potekla od indijanca Crno Stopalo iz Sioux plemena)

...
Neobuzdana sirova sreća preplavila je cijelo moje biće toliko da su i atomi sa kojima sam radila počeli da se pobuđuju kao ludi. Naglas sam izustila: ,,Pa da, isto kao i kod ljudi, kad zapadnu u mrtvilo svakodnevnice... treba im plamen da se probude, bilo kakav plamen,, Tako isto važi i za dušu.
Treba joj pregršt topline, sitan plamen ljubavi bar. Bilo kakvo pripadanje. Ponekad i telefonski poziv...
...
Ona dolazi. Ona je moja najbolja prijateljica koja živi dvjesto petnaest kilometara dalje, i viđamo se samo jednom godišnje kada uspijem skinuti okove i pobjeći na sedam dana. Rasle smo zajedno. Mala plava vila pojavila se jednog aprila u mom životu i mom dvorištu, i nekako od nivoa tih zemljanih kolača koje smo pravile naraslo je naše prijateljstvo do onih čudnovatih predjela povezanosti u kojima po nekad i ćutanje postane dragocjenost koje se čuva.
Ta tišina koja bi, na trenutke samo, zavladala između nas, imala je u sebi kristale iskopane iz najvećih dubina bića. I mog i njenog. Zato je bila tako dragocjena. Imala je kristalno značenje a imale smo je kad i uvježbati prethodnih trideset godina.
...
,,Eto sad imaš razlog da kreneš u Sarajevo, dolazim i ja, a ja sam neko ko je toliko Tvoj,,
,,I mi smo neko ko se zove nedostajanje vijeka,,
Trenutak samo dopustila sam joj da kroz žice prepozna Ono Moje Ćutanje.
,,Uvijek mi neko, ko je toliko moj, bude debelo naplaćen, al' o tom ću misliti sjutra začarala me sloganom prokleta Skarlet o' Hara,, Misao sam zadržala za sebe i samo sam tiho rekla ,,imam razlog,,
...
Stigla sam prije nje. Imala sam dovoljno vremena da popijem kafu i da usput razmišljam šta da joj kažem o gradu u kojem sam rođena, jer ćemo u njemu prvi put biti zajedno i jer znam da će me pitati šta osjećam i kako ga osjećam. Ako ništa, valjda joj ovaj put dokažem fizički da više ne živim u njemu...odavno. Od 96 godine.
...
Nakon političke kalkulacije i parafa vampirskih državnika novih država koje su nastale preko noći od raspadnute i rascijepljene Jugoslavije , nakon što su se dovoljno napili i bili zadovoljeni količinom prolivene krvi u Bosni i Hercegovini, u Rajt-Paterson bazi ovjeren je mir. Mir koji je proglašen imao je prizvuk polomljenog stakla. Kada su krenule masovne seobe, bilo je hladno, nebo je bilo olovno, ljudi koji su preživjeli olovo stradali su tih dana ponovo sahranjujući svoje mrtve, opraštajući se od svojih davno izniklih korijena. Valjalo je ponovo u nepoznatom saditi sačuvane klice na stotine dijelova rascijepljenog bića. Mijenjali smo teritorije poput suludih plemena i ponovo se vraćali u mračne pećine, kako bi po njihovim zidovima iscrtavali prepoznatljive toteme pripadanja. Kad je svako krdo našlo svoj proplanak, ostalo nam je svima samo da pasemo travu, i u najboljem slučaju da liznemo po koje zrno soli koje bi iskapalo iz sopstvenog oka. Tužne li sudbine...
...
Stigla je. Vjetar je učinio takav zahvat s njenom kosom da je izgledalo kao da lebdi dok hoda, i mogla bih se zakleti da Sarajevo nikad nije bilo ljepše do tog časa u kojem su njena mala stopala koračala prema meni. Odanost se to zove... prijatelji. Preći 400 umornih kilometara da zagrljen sa nekim bićem koje toliko voliš još jednom odslušaš koncertnu izvedbu ,,ne daj se Ines,,
Naravno da sam pobrkala sva novostečena imena koja je u međuvremenu kafa pridobila i takvoj zbunjenoj uvijek mi se vrati ona zadobijena govorna mana i naravno da sam počela da trokiram kada me je pitala ,,šta osjećaš...ovdje i sada,,
,,Duhove osjećam...duhove mila,,
Gdje god pogledam vidim stope majke, pratim joj tragove, obilazi svoja svetilišta da dodirne baršunasti til nekih zavjesa, proba crvenu suknju plisirku, kupuje mi Grimove bajke, žurim da je sustignem...eno je preko puta...zamiče za ugao moher bež kaputa al' pratim je po mirisu svile iz marame...
,, Eno brata silazi s' tramvaja, sad će da mi kupi cigle...jesi probala nekad cigle, tu jeftinu poslasticu buduću skupu uspomenu. I jabuke što se cakle na štapiću, možda i lutku u teget haljinici i kad je vidim od sreće zaplakaću.
Na vratima apoteke stoji Hana i maše mi, osmjehuje se ...
Nemoj bona skretat' tamo, neću mrve vitamine, molim te produži do Alpine...kupi mi one crvene čizme jedine...
Žurim dalje, zbogom teta Hana, pozdravi mi one plave oči, Ona će sjutra opet doći...
Postavlja mi sledeće pitanje
,, Kako znaš da je neki grad tvoj,,
Znas da je Neki Grad Tvoj ako si po njegovoj periferiji ganjao Svice sa još nekim malim rukama. Ti Svici te začaraju na vječno pripadanje. Ako dopustiš da ti ih neko ukrade, da te nagovori kako su nestali, ako zaboraviš one još neke male ruke, bićeš uklet na propadanje koje će da te razvlači i odvlači u neke gradove čija svjetlost će da te zaslijepi.
I kad ostaneš potpuno slijep, pokušavaćeš u mraku da napipaš male prste periferije i pitaćeš se kako nešto toliko malo može da te spasi. Kako još znaš da je neki grad tvoj?
Znaš po tome što su te u njemu pogledale neke plave oči i hodaš poslije ganutljiv dok te ima, tražeći ih u svakom drugom gradu na koji nabasaš... ali ih nećeš naći. Zapamtićeš da je tvoj i kad se gine.
I kad, izgubljen u samoći, zalutaš preko mračne planine prateći tragove zvjeri misleći da su prijateljski.
Znaćeš kad ti majka drugarice iz školske klupe u telefonsku slušalicu kaže ,,pa gdje si ti Sine,,
Znaćeš da je tvoj kad ga pogledaš s visine i kažeš
,,Sarajevo tugo...nismo se vidjeli dugo
Šta je od mene postalo... Tvoje Odbjeglo Stopalo,,
18.05.2018.

Dječak Iz Uglja

Ne tako davno, u polovici Moje Zemlje mogli su se vidjeti protesti demobilisanih boraca. Kad je Moja Zemlja podijeljena u dva dijela, nastojala sam nekako ja ostati Cijela i stekla tako Nepodijeljeno Srce koje kuca na sva ona vrata iza kojih se, pokrivena paučinom ljudskog ćutanja, krije Istina. Želim im da ostvare svoja prava, kad su već uspjeli da sačuvaju i ostvare pravo na život onda kada je to bila čista lutrija. Čast je za zemlju i život dati...ovisi o tome s' koje strane gledaš...ali, ovo nije priča o njima. O Dječaku je...koji protest može uputiti samo Anđelima, mada sam sigurna da trenutno nema nekih zamjerki i da im na gitari svira ,,idemo tugo niz rijeku dole, dole sad rane manje bole, još mi je san bistar k'o dan, još je pjesmom dozivam,,
...
,,Jesi li gladan,,
,,Mnogo,, reče jedva čujnim glasom.
,,Zašto si tako garav,, upita Nevidljivi
,,Krijem se u uglju,,
,,Od koga se kriješ,, opet snebivajući se pita Nevidljivi
,,Od drugova, tu iz susjedstva, ovih su se dana naoružali, ni sam ne znam zašto i na koga su ljuti, i oca su mi preksinoć odveli negdje, ništa ne znam za njega,,
,,Gdje ti je majka,,
,,Gore je, doći će kad padne mrak da je niko ne vidi i kad skupi dovoljno soli. Donijeće mi parče hljeba ako bude imala,,
Sažali se Nevidljivi i sam zbunjen onim što vidje na Zemlji. Bi mu žao Dječaka iz uglja čije su se oči iskrile u polutami poput akvamarina. Sjeti se kako je jednom davno bio mornar i kako je Zavolio Onu Sirenu koja mu je pokazala sef na dnu mora iz kojeg je izvadila iste takve da okonča morsku oluju.
Tom plavom bojom ga je začarala i njemu još onda porastoše nevidljiva krila. Prenu se iz razmišljanja i reče:
,,Kad padne treća noć, budi spreman, doći ću po tebe. Mora se preći Velika Planina. Odvešću te što dalje od ovih drugova, straha i neistina. Al zapamti dobro, ni tamo neće bit tišina. Moraćeš i ti u rat. Povampirili se Japodi i Histri,, To reče i iščeznu.
...
Kad je došla treća noć, odvede Dječaka koji u džepu ponese komadić uglja iz onog podruma da mu se nađe umjesto talismana. Umjesto gitare dadoše mu hladnu cijev automata i rekoše ,,dobro čuvaj ova vrata, zaboravi majku, oca i brata, Praocima iz davnina samo je važno da se sačuva Domovina,, Kuća mu postade Velika Planina. Krevet...pod starim hrastom, meka mahovina.
Vidje ga jednom Nevidljivi kako spava i kako se jutrom budi i gleda u krošnje s ona dva akvamarina. Prevrtao je komadić uglja prstima i mislio kako nevjera može biti Jedina.
Al' može, dragi Bože, ako te je već odabrala među svima.
,,Produži dalje Nevedljivi,, reče u sebi ,,Pusti ga da sanja...neka pričeka Velika Tišina,,
...
Iz bokala se prosipala ta jesen po zemlji i ljudima. Podanici kralja Argona izgubili su bili kompas, pa topove skrenuše na pogrešno mjesto. Po ulici, među lišćem, uplela se u sopstvene korake dva stopala mala, čekajući Dječaka. Bilo joj je nekako čudno zima, dok je među prstima držala presavijen list papira na kojem je pisalo samo ,,zabranili su mi da pričam, ali bar smijem napisati da te volim, i rekli su da se od sada zovem ,,
Odnekud se pojavi Nevidljivi i reče joj:
,,Dječak neće doći, moraš odavde odmah poći,,
,,Zapisano je u runama od davnina da strašnu vatru neće preživjeti i da će za njim žaliti Vlahinja ispod Ivanovih planina,,
,,Nemoj tugovati, sad je u carstvu boljem i plavljem,, stavi joj u ruku ugljani grumen i nestade.
...
Budim se iz sna...Malo sam spavala... Cijelu noć sam premotavala snimak na 0.45 Zaustavljam opet...sa displeja me, poslije toliko godina Opet gledaju Moje Divne Nasmijane Oči Od Akvamarina
Da misao ima glas rekla bi Srećo Najprva Alhemija je živa, uspjela je da od Uglja napravi Safira...
17.05.2018.

Bagremov Snijeg

IM 'O SAM BAGREMOVU ŠUMU...TAMO DOLJE PREMA DRUMU...PA SAM ČEKAO...

Nije ovo pjesma...Razglednica je... Ovo nije Tugovanka. Nije ni Đoletova pjesma. Priča je. Drugačija i za nijansu vedrija.
Poput razglednice koju dobiješ od onog ko te još juče grlio, i koji će opet doći za par dana ošamućen od sunca juga ili lepeta galeba nekog drugog grada, al ' eto, ako ne pošalje razglednicu kao da tamo nije ni bio.
A Ti, kada je dobiješ, još na njoj osjećaš vrhove prstiju koji su zalijepili poštansku marku i između redova čitaš ,,tu sam, ne brini,, kao da su pripadanje i strepnja neka tajna telegrafska šifra koja je napravljena da odagna brigu i potvrdi voljenje.
Ova razglednica nema marke niti žiga, ima samo grozdove bagremovog cvijeta i nad njom još lebdi dobri duh francuskog vrtlara koji je čak do Argentarie dobacio opojne mirise svilenih cvjetića, i prokleo nas na snijeg u maju. Ali ne bilo kakav snijeg. I ne svakog maja, već samo onog posebnog u kojem se njegov duh nadvije nad naših sedam gora da nam uljepša horizonte, i da možda iz prikrajka poviri u dvorište One Rimljanke što ga je vodila na čudesne srebrene izvore.

Ovu razglednicu slikala sam jutros očima koje još umiju da vjeruju u radost što se vrati i na trenutke zaborave sjetu koja grad mi u stopu prati. Putujem busom do središta zemlje i razmišljam da nije baš svaka kora laka, nerazbuđenim pogledom prelazim lica saputnika rudara, tu četu Divnih Pospanih Ludaka što odranjaju prah iz najvećih dubina i najvećeg mraka kako bi ponekom zvjezdom obasjali noći i one djetinje oči što ih kod kuće čekaju.
I onda povika neko ,,kod nas u Srebrenici obijeli snijeg u maju,, i zasmija pospanu patuljastu raju. A šuma stvarno bijela, ne može divnoća u oči da stane, i nad bagremovim, jutros rano, u sred Srebrenice, postade smiješan miris Provanse.
I sve se pomiješa u očima kad na grozdove sleti par lastavica kao dokaz da se bar neko vraća, to vas podsjeća razglednica...da joj fale lica. Možda Njeno. Možda Njegovo. Možda Moje.
I ako poželiš da dođeš, učini to kad bagrem cvjeta, da vidiš mirisno svileno čudo na samom kraju svijeta. Dođi i ostavi trag, ono što očima vidiš, ostaće Samo Tvoje.
Jer...slagali su te da ovdje samo Korov niče, ima još, ima svega.
Dođi i budi svjedok čudima. Nacrtaj srcem razglednicu, zagrli srebrenu magiju, postani dio priče. Pređi most koji sve spaja, zakopaj suzu, izbriši sjetu, probaj da voliš i da oprostiš bar ovoga maja. Učini to zbog onih što više vida nemaju, i nemoj da ti bude žao.
Zapamti jedno, Anđeli sve gledaju.
I ako pomisliš da je na kraju svijeta...ponekad možda sjetna, nemaš Ti pojma kakva je kad svilenim cvijetom procvjeta...

Stariji postovi

Argentaria
<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031