Argentaria

Emocionalna inteligencija...ili stradanje...Izbjeglica iz besmisla...

22.05.2019.

Iz Pera Pastira

Arkadijo evo dolazim da se poklonim
Panu bogu pastira
Za zalog mira ostavljam rodni kraj
Ispod treptaja nakupila se tuga, pa malo suza zasjalo
Pakujem zavežljaj uspomena i sve se pitam
Kako u kofer života da stane sva ona ljepota
Kojom je hodalo malo bosonogo stopalo
I sva tvoja rajska divota ne može zamijeniti
malene svice s' Bjelašnice
Miris proljeća i lipa
onog grada što pojma nema gdje sam i s' kim sam sada

Evo već gradom prolaze njegova nova lica
Rastopljeno zrno soli pretvorilo se u sjajne čestice što klize
U oku vječna vatra i par starinarnica
Drhtava ruka o raseljenu piše
A tužno srce u čovjeka ni samo ne zna kome pripada više
Uspomene nadiru svakog proljeća
Loveći nježnosti iz doba kad su srca bila od hermelina
Prevariti suzu na smjeh, i smrt na život
Pa na ulice grada vratiti ljude iz svijeta heruvima
I zaključati kapiju za vrijeme
jer, ni Bogu se više ne bi dopalo
Da u koloni velikim snijegom gazi
Tvoje djetinje stopalo
Posrnulog snježnog proljeća s' kraja dvadesetog stoljeća

A mi smo se ponovo rodili i opet jednom sreli
U novembru nekom sjetnom grada bez barikada
Vjerovat u ljude je sve što smo htjeli
Al' suza uvijek stiže iz zemlje Boga Hada
I teško nas je naći po bisernim školjkama tuge
Poslje tebe...sve su zemlje druge

Stojim na obali Lima, tuđa zvona osluškujem
Dušom teče hladna Drina
Zboravljam tvoja lica, sedef lišća Vilsonova
Tvoje ruke, par nježnosti i sitnica
Al' kraj one klupe sjenka mi zauvijek zaspala
Dok dan se u svjetionik pretvara
Srce krvari isto da li ovdje il' tamo
Bar mi odlazeći patiti dobro znamo
Zbogom zbogom rodni kraju
Kao rijeka, u koloni, tiho tečem ka beskraju
22.05.2019.

Obična Pjesma O Vezu

To što po mojim stihovima ne leti avijacija
koja Bombarduje srce, i periferne centre
,,Da vam roknu samo dvije,, ne bi ste nikad više
Mrdnuli od obične elegije
I što se ne legu kučići strasti
i ostale moderne i obično mrtve psine
Što ne zakopavam nerođene fetuse
glumeći ranjenog boga u zidu
Ne znači da se ne razumijem u pjesme

Meni su rime samo čisto slovo o ljubavi
Kao ovo kristalno jutro u kojem prikupljam psrtohvat mraza
s vlati pokraj puta
Da razhladim oči, malo su mi se upekle
Jer sam plakala za tobom, suze su rijekama tekle
I ne znam od suza napravit naučnu fantastiku
Već od njih naduvam balon u plućima
Koji dugo neće da ,,prsne,, da mi spasi disanje
Kakvo crno moderno pisanje
Valja preživjeti nesne šunjajući se u normalni dan
Dok svi čekaju ispružen dlan.
I na njemu srce.
Ja se jednostavno pitam.
Gdje je sada Moje Sunce.
I ne mislim da će biti nedostojna analize stiha
Ako u njoj vilinskim glasom pjeva
Na primjer djevojčica neka tiha.
Što plakati zna.

Ne možeš u takvu pjesmu staviti ubicu i mravinjak i pticu
Možeš možda poneku laticu i ako imaš,
Bakinu vezenu maramicu...da obriše tragove tuge po licu.
22.05.2019.

TRAGOVI

Samo da ne okopni
Trag
Po kojem sam raspoznavala
Razliku između stijena i satena
U podnožju žigova
Utisnutih u glečere kože
Topljive do bolova
Do izokrenutih polova i gravitacija
Gdje je svaki trag usana
Ostavio po jedan smak svijeta
I dva preživjela bića
Da se završi priča negdje na rubu jutra
Bez juče i sjutra
Samo da ne okopni zvjezdasta caklina
U kojoj se ogledam
Kad udišem tebe
A izdišem ljubav

Samo da ne okopni
To što si mi davnina
Što si mi najveća prerija
Čitava domovina
Što si moj muk ganuća
I moj nauk kako se prave zagrljaji od pruća
I zamke za sjaj okrupnjelih zjenica
U spokoju završne uspavanke

Moja je duša sjenica
Zaspaće u snijegu
Na mjestu gdje je skliznulo i propalo
Malo Čejensko Stopalo
I kad okopni trag
Na pragu plavog svitanja
Predaj mi zrno tamjana
Vrati malenog svica
I odlazi bez pitanja

Kad okopne tragovi
Riječi obično pobjegnu u nesne
Tamo ostare i oslijepe
Bez mogućnosti da jednom postanu
Stihovi moderne pjesme
Jer, samo elegije se broje
I nožem graviraju srce Fosilne Ptice Moje
22.05.2019.

NEMOJ ME PRESTATI TRAŽITI

I tama ima svoje svjetlo
Treba ga samo upaliti podno obrisa mog vječnog sna
I podno sjećanja na moj poslednji treptaj
Mravcima skrivenim u mahovini koji su plakali u horu
Jer me nisu mogli probuditi i odgurnuti
kad sam im tijelom srušio kruću
I olujom svog poslednjeg daha napravio od njih izbjeglice

Nazirem tužne kapljice kad ih sunovratiš ka zemlji
Kap, kap, kap…
Za tim zvukom idem i tu sam ti negdje Ja
 Samo me nemoj prestati tražiti
I ako su prošla desetljeća
I neka prođu vijekovi i eoni
Ti i onom poslije tebe kaži da me traži
Jer samo pronađen opet ću biti onaj što sam jednom bio
Što je htio novi svemir graditi
Kako bi tebi što više zvijezda zapalio da ti osvijetle stazu
Kojom mrvonoga, lakonoga, bosonaga protrčiš
Kroz vrelu julsku noć
Spomenku plavi, zašto odlaze najdraži…

I kad sve što sam bio prah postane
Neka ostanu molitve
Jer samo tako ćutaću mir u vječnosti
Kojom sam se nevidljiv provlačio imeđu vriskova tvog srca
A nisam ti se mogao javiti bezglasan
Jer sam prestao da budem onaj koji sam bio
Kad sam mravcima dom opustošio svojim nevinim tijelom
Koje su mi sakrili i sad bestjelesan lutam
Jer ne umijem pratiti trag ni znak
Raspoznajem samo tvoje kap, kap, kap…

Zbog moje vječnosti
Zbog godova koji su okružili srce tebe
I onog poslije tebe
Ova će bezriječ značiti i ljubav važiti
I biće jedna priča
Samo me nemoj prestati tražiti
I dobro mila biraj Vodiča
22.05.2019.

LUTANJA

Ne sudi mi olako...nemoj nikako
Zbog nečeg lutam i moram biti sama
Kao da bježim od vraga tražeći način trajanja
Stopala u pokretu i vlažnost u oku
Jedini su spokoj traga koji će ostati
U mirisu razmagljenog jutra
U koje ću provirivati snom sprženih trepavica
Od vatre koju sam noću palila da ugrijem koščato tijelo
I ovo malo duše u kojoj spava Anima i pravi rasade sreće
Da mirujem...baš mi se neće
Meni se hoće da ne iščezne nada
Danas, sjutra, bilo kada
Da pred nebeske dveri jednom banem bosa i sanjiva
Prikovana za pola koraka ispod krsta svojih lutanja
Da zakucam jako i kažem
Stigla čudnovata krilata vrsta
Dajte mi malo jantara da napravim brojanicu
I da za srce zalijepim pticu
Onu što ispod streha svija gnijezda
I uči me kako da letim kad se običnosti svetim
Dajte mi više vremena kad zapalite nebeske baklje
Ja hoću da noću čujem zvijezde
Da gledam zvukove, da slijedim vukove
I da me umornu pronađe čudo Filije
Da mi srce i stopala antičkim krpama zavije
Da mi za krila ranjiva napravi meleme i kaže
Nova zora Mirom svanjiva
Filija neću da me plaše mjesta koja slute na rastanke
Vrati mi, oživi ljude, udahni sjaj u oči snene
Zaključaj sve na zagrljaje
Bez njih šta bi smo bili
Tek zvijeri ranjene i usamljene.
22.05.2019.

Belle

I doći će čas
Zvoniće s južne kule Emanuel za nas
Na kraju dana pašće na bastionu pravde
Ljubav prodana za talir strasti
Gospodaru bez časti
Što su te ciganske usne ljubile
Krv ti zamutile i nagrdile
A ti ih otkidaš vučjim zubima
Pritišćeš bijelim rukama
Da umre na mukama i u vatri izgori
Ciganska duša što strepnjom došaptava svako volim
Prosipajući magiju nad plamenom čežnjom
I čeka sa zebnjom da joj se vrati
Da joj se uzvrati.

Kad odzvone zvona
Siđi sa ledenog trona dvoličja
Pa me u lance okuj nek koža mi popuca i izblijedi
Na svakom mjestu gdje je tvoja ruka dotakla
Pa se pod optužbom odmakla
Ljubav je moja ikona Kanon i sud
I suzom je platila sveca što je zlatom zlatila
Poniznog hoda u okovima, ubila nesretnog Kvazimoda u sebi

Zapali lomaču na sred grada
Neka te moje ćutanje vodi sanjanoj slobodi
I kad dođe čas i Emanuel zazvoni za nas
U plamenu šapata slagaću ne volim te više
Ciganske duše pjevaju ljepše i umiru tiše
Na kraju dana i ovog našeg srušenog Notr Dama
Poravnaj svoje istine i pravde
I zaboravi mile oči Svoje Belle Esmeralde
22.05.2019.

JELEN

Stavljam Ti pod kopito
Malu srebrnu zvijezdu
Da lakše prepoznaš vilinsku vlas
Kad kreneš u kas po nebesima
Bježeći od mene i snjegova
I skrivam otrov od strijelaca da nikad ne doznaš
Kako su luk zatezali
I preko nišana te gledali
Oni isti što su pronašli Ahilove boli
Ne bi li se dokopali zlatnih runa
Koje skrivaš pod plećima
Proklet da te izgubi svako ko te zavoli

Ti si bio čudo.
I začudo je jedno
Što mi nikad nisi rekao
U kakvim mukama krvari mjesec napuklih kratera
Dok tebi iz tijela Jelena ne porastu ruke
Kojima samo jednom možeš zagrliti
Kad ti đurđevak pokuca na vrata

Na razmotanom mikrofilmu
Prstima opipavam svjetlost
Koja je prevarila halogenid
Na putu do srebra
Pa si mi nestao sa crno bijele slike
Na čijem mjestu Zbog Jelena nestalog zlatnog
Odranjam praznine i krike

Joj, Ana.. Ne traži me po mitovima pjesme ti tvoje
Trebao im je Jedan Sav od zlata i žita
U Lovištima sam Reci đurđevku ako te pita
Zaštićen vječnim štitovima
I onaj poslednji kas na zemlji
Trčao sam samo zbog nas

Joj, Jelene Ne traži oprost od mene
Četvrt vijeka gulim kožu žrtvenog jagnjeta
Pod čiji stijeg da stanem
I ko sam sad ja
Bez tebe Samo sam pola čovjeka. Dovijeka .
22.05.2019.

ANESTEZIJA

Sklapaš oči i toneš u san
Sinoć se Luna srebrila i smješila
Ne brini mila kad paperje zabijeli
To je samo dan za brigu isplaniran
Da nas podsjeti kako smo ogromni u ovim voljenjima
I šta nam znače susreti kod ok semafora
Zamisli kako trčim na koralno crveno jer puno je čekati zeleno
Da se upletem u mirise tvog zagrljaja
I da Ti kažem kako si Najljepša od svih
I da si jedini stih koji se rimuje s onim muzama iz mora
Tamo gdje je naša Crna Gora
I odakle su nas, u mekom sedefu srca uvijene, ponijeli još nerođene

Sklapaš oči i toneš u san
Ne plaši se ako zašušte krila u tom hodniku si na kratko
Da odsanjaš plavičaste obzore po kojima trčiš poput gazele
I da ti se vile zakunu u bajku, u majku, u sve na svijetu
Kako ljepše nikad nisu srele
A tebi da bude drago što si vidjela izvor koji od svjetla nastaje
I u kojem se ogleda Život
Dok kaplje tečnost kroz vene prepoznaješ gene
Što mirišu na salvie i ljubičasta mora čijim se kraljem proglašava Junak sa oštricom od srebra koji nas spašava
Od koprena straha koje se pletu oko komora
Jer i ljubav ponekad mora da zadrhti i da se šćućuri kao ptiče
Dok kap po kap anestezije protiče
To je samo dan uskovitlanih paperjastih krila
I čvrsto obećanje da nas sjutra čeka radovanje
Na zmajevoj mapi iscrtani planovi hodnicima soli
Svako zrnce pola boli, pola voli
I svako je isklesano za Te u kristalnoj rešetki gena
U sedef su nas zavijali da se ne ulubimo podno srca
Kad brigom počne da kuca
Kad otvoriš oči čekaju te ruke što se kao pruće
U ljubav i sigurnost pletu i savijaju
Nas su zmajevi učili samo sretne priče
I samo tako se i paperjasti dani završavaju
Kad otvoriš oči začućeš male ptice kako pjevaju
I paperjem iz tvog sna i uzglavlja jastuk za vrapce ušivaju.
22.05.2019.

Oprosti Infanti

Imam li pravo da sabiram krajeve
Da početke prizivam u staklenim kuglama
Iz kojih snježi
I kožu ježi perce malog palog anđela
Kojeg sam uzalud oživljavala beskrajem ljubavi

Imam li pravo da u plamu šibice
Tražim dragosti
Bez kojih više ništa nije isto
I čisto nije čisto
Od kad je lovac probio kopljem srce malog hermelina
Otad blato vjerno prati zlato

U dvjesto grama skrila se bjelina
U kojoj ludo srce tuče
Od straha što mu je nježnost postala ,,juče,,

A ja Ti i dalje
Pišem o nježnosti i čistoći
Palim krijesove u Božićnoj noći
Tu na mjestu gdje si bila Mi bella princesa
Zauvijek je zakopana svila
Kad si ostavila patuljka
Bombardovanom gradu napuklo je srce
Pa te u komadićima traži
Sve dok ne izgori maleno drvce
Stud traži put do kosti
Ako me nađeš pod jelkom jutra
Izvini ,,infanti,, što sam potrošila šibice prije ,,sjutra,,
Pomiluj me zvijezdom, dotakni usnama
I oprosti jedina
Što nisam uspjela da spasim
Dvjesta grama hermelina
21.12.2018.

SODADE














Pričao si mi o zemljama vječitog sunca
I kako te magla u očima tjerala da odlaziš
Ćuteći o tankim linijama koje su ti otrovom ostavljanja
Crtale zvjezdane mape
U dugim noćima
Čiji mir su narušavali samo vriskovi školjki

Sanjajući jedan isti san
U kom su zvona zvonila ,,sodade,,
Iz suze kreolskog dječaka
Kapao je stih desetercom božanskog neba
,,Kome ljubav treba, kome ljubav treba,,

Svitala su izbistrena jutra
I jedno te svezano stopalo
Na goniča proklelo
Da sužnje vežeš za stub svoga srca
Ćuteći im najljepše riječi o slobodi

Prošle su godine
Tragač legendi sreo je dvoje stranaca
U zraku je mirisala sol
Kidali su alke svojih lanaca
21.12.2018.

Golubica







Noćas Ti moje suze sude
Tragovi Tvojih grijehova iscrtavaju linije po mom dlanu
Teku, postanu ponornice, pa presuše i zastanu
Prije mora slanoga što su popile usne
Koje više nikog ne ljube
Ne širi oprostu ruke, kad samo sklopljene
U molitvu mogu da stanu

Tugom potopljena
Na sred svijeta duša stoji ogoljena kao stijena
Izvini, oprosti...more brata nema
I osim suze Tvoje, ničeg se ne boji
Kad se u zrno soli pretvori tvoja nevjera
Zacvile zvukom boli
Svi jarboli
Između Tvoga juga i moga sjevera

Dohvati s' neba sjaj iz Lovrine suze
Učini to kad kazaljke se sklope
Zrncem soli davne sinkope
Što ti jednom srce uze...
Vidjet ćeš u sjeni svog đardina ranjenu bijelu golubicu
Kako biserom iz školjke vaja suze po Tvom licu
05.12.2018.

VAGABUNDO









Tragom pjesme lutalo je srce
Tražeć' krilatije ljude, zlatnije sunce
Jedrilo vrhovima vala
Na brodu ludaka lijepog sanjara

Nasukalo se na hridi najljepših htijenja
Mrežu je plelo sedam sirena
I ona poslednja lijepa žena
Čvrsto zatvorila škure
Jer nije mogla podnijeti fijuke bure
Kojom sam joj pustošio biće
Poput svjetionika paleći se čudnim nizom
,,Sad me ima, sad me nema,,

I ne pitaj me sjetna drugo
Kad ću se vratiti
Zanesen pod grozdovima zvijezda
Već novu ljubeći strasno
Ne bih ni stigao poslati vijest
Ne čekaj kerida
Vratiću se kasno

Izbjeglica povrh mora
Vazda tajne priziva plime
Teško se starom kopnu vraća
Svako kom je Vagabundo ime

Sedam zlatnih okova
Rastopio sam kod kovača sudbine
Da pečatom svojih lutanja
Ostavim krvav otisak na jedra bijela
I da ne znaš sve to
Ne bi me Mila ovako nestalnog htjela

Jer, svaki tvoj dah uzeću
I neće ti ostati ništa
Tek zlaćani prah od zvijezda
Koje će mi lutanja kriti
I kad ti galeb iz mog oka kaže
Da su se umorila krila
Nemoj slučajno zaplakati
Laže te laže Mila,
Ti si svaka, što si jednom moja bila

Baci veo sa hridi
Polupaj sjećanja na moje ruke i usne
Obećaj se stalnijoj sreći
Vagabunda sakrij i poreci
Valja meni tuđa mora preći

Možda u svicima iz njihovih dubina
Pronađem ono za čime tragam
Na duši nosim sedam anđela
I svakom sam polomio krila
Preteško je ovo sidro da se stalno baca
U njemu spava đavo iz vjetra
Od rođenja me stalno na lutanja tjera
Ne plači Mila zbog proviđenja
To je bonaca, to je bonaca...
28.11.2018.

Ljubav ili Geto







Zavrti točkove bicikla
Onom ulicom što ide uz jesenji vjetar
U njoj pada lišće drugačije
I zlatnim miluje tvoje rame
Koje mi se, eto, izmaklo. Za malo.

Umorni od ljubavi
Šašavi starci pored kanala
Što jedan grad na dvije pole presjeca
Šutnjom s obale bacaju nježna sjećanja u etar
Bar ti mi šapni, da je ptica Dodo ponovo oživjela
I zamahnula zakržljalim krilom
Povrh vala koji nam je zaledio dodir
I požuri, dok kiša nije doživjela sunovrat
Niz moje obraze
Ne igraj se takvom vodenom silom

Ako ti prestaneš slikati lutke u izlogu
Kako ću viriti u ovo dijete
Ako ćutiš kako ću znati
Žive li zelene police
I da li još na njima spavaju knjige
Za ovakve lude posjetioce

Zanjiši onu ljuljašku na krovu
Praznu i sjetnu na kraju dana

I raskopaj to skrovište od opeke
U koje si sakrio srce
Ljubav nije geto
Nedaj da pišem dnevnike
I da me
Kad za tobom umrem
Zovu Ana
20.11.2018.

Posteri O Nekim Ljudima

I tako, zakasnim na posao, kad god zaglavim zorom u nekom snu u kojem navrati Moj Vojin. Njegovim odlaskom, kažnjena sam da ga srećem samo tako. Previše se Crna Gora nastani u meni svakog novembra, pa otud ta neobična pojava u vezi sa njenim pomjeranjem granica. Uglavnom, poteče Bosna a ti stojiš na obali Lima i gledaš kako teče Drina. Ko se iz takvog sna u glavi čitav probudi ,,anđeli sa njim,, mora san ispričati prije podneva, da mu se stvarno ne ostvari. Spašavajući se takvih mogućnosti i takvih tokova, ja zapišem i poslije dvanaest mogu slobodno da dišem. Sveta tajna radija, u kojem trče mali ljudi koji su sišli s bratovih postera i jure loptu. Tad baćo moj, nisi mogao, od svih ovih zemalja birati za koju ćeš reprezentaciju navijati, jer sve su bile jedna. Tako smo se, osamdesete godine prošloga vijeka, on na posteru lijevog zida, ja ispred njega, sreli, ja i Keli. Prođu onda godine, pa gubiš redovno utakmice, prestaneš da vjeruješ i da se nadaš čudima, i samo ti, u ponekom snu, navrate Posteri O Ljudima.

Prolaze gradom njegova nova lica
Rastopljeno zrno soli pretvorilo se u sitne čestice što sjaje
U oku vječna vatra i par starinarnica
Tek ponekog sretneš od stare raje
A mi smo se, kao i svakog, ponovo rodili i jednom sreli
U novembru pokislom, dobri moj dječače Keli

Uspomene nadiru s prvim pahuljama
Nježnost iz doba kad su srca bila od hermelina
Još te bodre onih pedeset pet hiljada tvojih iz davnina
Da zakucaš jako gore na nebesima
Da te s' gromovima dobro upamte u svijetu meleka i heruvima
Jednom kad se ljudskost i dobrota s mržnjom pomire
Znaćeš da si onog maja, na poslednjoj barikadi, pobijedio Želimire

Svoj si stadion pretvorio u bastion
Po svaku cijenu vjerovao u ljude
Ubice trulog srca
Sami svojoj duši sude

A mi smo se, kao i svakog, ponovo rodili i jednom sreli
U novembru sjetnom, grada bez barikada
Kad nismo znali za raj i dženet,
ni da postoji zemlja Boga Hada
Vjerovat u ljude je sve što smo htjeli
I zato smo mrtvi dobri moj dječače Keli
08.11.2018.

Nemam Više Kome

 
Nemam više kome
A htjela bih
Iz nebeskih škrinjica
Sasuti zvjezdani prah u dlan
Pa da mi poslije milovanja svjetluca koža
I da dijamanti sa vrhova prstiju
Budu dragocjenost koju ću nositi
Na svako ćutljivo putovanje izvan sebe
U neki novi dan

Da iz zdenca dohvatim čudotvorne kapi
I prospem ih po koži izrezbarenoj od nemira
Pa da onda saznam šta je nježnost
I kako ona klizi po mekom satenu odavde do svemira

Da iz vjetra ukradem miris jeseni
I unesem je u našu sobu
Pa da se slatkoćom raspuknutog divljeg kestena zamiriše
Svaki naš udah i uzdah
I da kažem
Nemaš ti pojma šta si ti meni
A napolju počnu da liju kiše

Mogla bih
Da iz duše posrnule otjeram tuge
Pa da se oči napune zlatnim tačkicama i vrate stari sjaj
Da dohvatim dvije ptice ispod oktobarske duge
I skrenem ih u gnijezdo toplije
Mogla bih sve što je bezgranično
Dok se pravim da ne vidim kraj

Mogla bih da zamolim ostani
U nježnosti duše ucrtan ostao prag
Čim pređeš, tu si svoj na svome

Mogla bih da kažem volim te
I samo me jednom jako zagrli
I stvarno bih htjela
Ali više nemam kome
04.11.2018.

Olja...Moja Si Najbolja


Olja, u tvom osunčanom maju
Ogleda se samo duga
Iz tvog srca dva leptira stavljam na oči
Jer tebe smijem gledati samo kroz nježnu zavjesu od krila
Od nečeg tako lijepog razveseli se i tuga
Pločnici tvoga grada pamte obrise tvojih stopala
Još te sjetno čekaju
I govore tiho ,,kakva bi to radost bila,,

Olja, evo dušu ću ti predati
Crtaj po njoj one svoje brodove i mora
Tebi je sve dopušteno
Jako stegni taj kompas
I ne pitaj mila hoće li moći proći
Tjesnacima mog krvotoka i moreuzima između bora

Olja, tragove tvojih stopala
Skrivaju topoline grane
Vilsonovo još miriše na svakom mjestu gdje si stala
Tepih od lišća još ti pamti cipelice
Evo se od nedostajanja rasplakala ona klupa kraj koje si
bila zastala
Dan se u svjetionik pretvara
A veseli mornari iz mog srca još se pjesmom pitaju
Za koga si mila tako lijepa ostala

Golubice dvije upravo slijeću na obalu Lima
Govore mi da si pod nebom nekog grada trećeg
Skupljene dragocjenosti tvojih osmjeha evo pakujem na brod
Čekam da nadođe sjećanja plima
I da znaš, od glagola voljeti, nema ludaka većeg

Taj luta po gradovima, zaviruje u ptice i cvijeće
Čak i u ono što se ne smje
Zato nemoj da se čudiš mila
Što ti pišem čudne pjesme
Djevojčice moja draga
Da si htjela, ne bi mogla biti bolja
Od eona pa do sada i pod nebom svakog grada
Voljena Si I Moja Si Nabolja...
18.09.2018.

Bogda

Ako sam bila tolika bogda u tvom srcu
Zašto si govorio ogromnosti o ljubavi
Ako su ruke grlile mekoćom neba i onom dragom toplinom
Zašto sada prosipaju staklo da se posječem
I da ti krvavih stopala više ne mogu doći
Da sačuvaš svoje noći da u njih moja riječ ne svrati
Kažeš plaši te da te neko toliko voli
Svetiš se meni jer te ona boli
A mene tuga kao čelik kali
Stišćem šake da ne iscuri svila
Koju sam na dlanovima zapamtila
I sklapam oči pred zoru
Tjeram maglu ludila
Al ono zrno nježnosti iz kalupa tvoga dlana
Fali pa fali
Noć se predaje polako
Nije mi lako brajevu azbuku čitati... prazan prostor pipati
Sjećanja kad postanu brojanice,
teško je
Na tvojim grudima moja je glava slušala kako ti kuca srce
A po mom se prosule mrvice kojim si hranio ptice
I kuca sve tiše i tiše jednu priču za kraj
U kojoj odlazi Vila
Jer nije mogla letjeti polomljenih krila
14.09.2018.

Tugovanka


Ne moraš biti Ptica da bi letio...
Samo poželi jako...
Kao što si se za zrak borio ...
Krakom zvijezde grebalice išaraj nebo...
Da liči na srce kakvo si ostavio kad si se ono izborio za svoja krila...




03.09.2018.

Safetove Nedjelje

,, Ima noci kad mi dusa pati
i kad moram pjesmu zapjevati
bez sevdaha ne zivi Bosanac
i kad svijetom luta kao stranac,,

Kad svede sve na ovom svijetu u suštinu, ništa drugo čovjeku ne ostane osim ljubavi, lica i predjela. I poneke pjesme.
Jedan je kalup u koji uklopiš srce po rođenju i taj se kalup više ne mijenja. Ne možeš pripadanje izlijevati od bronze ili platine. Uspomene kad postanu patine, jedine su odrednice.
Ko si bio.
Ko jesi.
I ko ćeš biti. Uvijek i zauvijek.
Ma gdje se tog trenutka nalazio na ovom svijetu.

Za svo to vrijeme važno je biti srećan. Važno je znati i to da se dobro dobrim ne vraća uvijek. I kad ima predispoziciju da se otkači od života prije rede, važno je da ostane čisto i neuprljano. Srce.
Važno je i to da će se uvijek naći neko ko ima da ga oporavi .
Naći će se i neko ko će da ga zgazi , ali to ni za mrvu ne smanjuje presađeni teleskop kojim se iz lijeve pretkomore viri u zvijezde.
I u one koje su vrijedne da se u njih zagledaš.
I u one koje te krakom izbodu jer im se hoće.
Ipak, važno je u kalup srca staviti sjećanja i prisjećanja na sve one koje su nas zadužili takvim trenucima.

Nedjeljom obično posjetim Milinu vječnu kuću i dok se vraćam kući kao da ponovo učim hodati, jer mi sjećanja kovitlaju ravnotežu.
U tim našim nedjeljnim tihovanjima obično oživi prošlost, jer sadašnjost je toliko glasna pa bi sve pokvarila.
Načet je septembar, već drugi dan. Prije jedanaest godina, na ovaj dan, napustio je ovaj svijet Safet Isović.
Sjetila sam se starog tranzistora i tihih nedjelja koje su svega davale u višku a najviše ljubavi, dok mi je grana od bora pala kraj mora kaplji kojima sam otapala patinu sa svih naših uspomena iz sarajevskog predgrađa.
Ona bi peglala bijele uštirkane plahte, i kroz izmaglicu mirisne pare pjevala prateći Safetov glas iz radia ,,tebi majko moje misli lete,,

Ja im zato posvećujem ovaj dan. Sve je manje razloga biti srećan i sve je manje raloga živjeti u ovoj zemlji koju su oboje toliko voljeli i u kojoj su pjesmom ispratili nedjelje kakve se nikad više vratiti neće, ali je dovoljno razloga danas na dan Njegovog odlaska dati omaž svim njegovim pjesmama, ako ništa onda zbog toga što su ih pjevale nečije majke.
A to ne mogu učiniti nikako drugačije osim parafrazirajući Đoletov stih ;,šta god danas da zapjevam, vući će na sevdalinku,,
29.08.2018.

Trojane Traži Pomilovanje

Nisu mi riječi gromke i glasne i ne umijem ih izbaciti iz sebe poput rafala da pokose i obore s' nogu.
Više su iskre što se iskradaju iz mraka, kad ono nešto teško pritisne dušu jer su se tišine bile zavukle do srži kostiju koje se opet bjesomučno biju s' košmarom stvarnosti i jednako bivaju napuknute načete memlom i jedom poniznosti, ukalupljenosti i uklopljenosti.

A nije me tome učila stara.
Ni Gruda...Ni Mati...
Važno je sine obraz i dušu imati. Za to se jedino gine.
I to su jedine visine zbog kojih nad potomstvom strepiš i kojima stremiš.
Pa se napuknut tako u znoju budiš , uzimaš fenjer od svitaca i ogrćeš se plaštom đavoljeg advokata.
Nekom mrak osvjetli mala četa svitaca, nekom samo oganj iz pakla što se sprema.
U dvoru Cara Trojana nikog nema.
Al' ne da đavo mira kad čobanska frula počne da svira.

Traži pomilovanje zato što nas biješ
Dok pišemo
Dok radimo
Dok nam djecu ubijaju
Dok dišemo
Dok drugačije mislimo jer smo različito tkani po duši mirisnoj i bijeloj poput kruha majčinog
Traži pomilovanje za svakog odlazećeg sina
Dok tvoj ima, naši u prtljag pakuju suze...i odlaze...
Traži pomilovanje od sjevera, od zapada, od istoka naročito istoka, od juga
Jer, na sve si strane metnuo zabrane
Pa izdajom nazivaš i to što neko žali mrtvoga druga
Traži pomilovanje od zemlje koju bi da dijeliš
Na polove, na bolove
Traži pomilovanje za sukob svojih mišljenja
Ukazaće se drvo stameno iza bršljana skrivanja
Zemlja na kraju svaku tajnu kostima izbaci
Svici uvijek vode do svitanja i nevažno je sasvim odakle su došli
Znat ćeš to kad milion frula uvertiru kraja zasvira
I kad se kozje uši zagluše

Stariji postovi

Argentaria
<< 05/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031