Argentaria

Emocionalna inteligencija...ili stradanje...Izbjeglica iz besmisla...

20.11.2018.

Posteri O Nekim Ljudima

I tako, zakasnim na posao, kad god zaglavim zorom u nekom snu u kojem navrati Moj Vojin. Njegovim odlaskom, kažnjena sam da ga srećem samo tako. Previše se Crna Gora nastani u meni svakog novembra, pa otud ta neobična pojava u vezi sa njenim pomjeranjem granica. Uglavnom, poteče Bosna a ti stojiš na obali Lima i gledaš kako teče Drina. Ko se iz takvog sna u glavi čitav probudi ,,anđeli sa njim,, mora san ispričati prije podneva, da mu se stvarno ne ostvari. Spašavajući se takvih mogućnosti i takvih tokova, ja zapišem i poslije dvanaest mogu slobodno da dišem. Sveta tajna radija, u kojem trče mali ljudi koji su sišli s bratovih postera i jure loptu. Tad baćo moj, nisi mogao, od svih ovih zemalja birati za koju ćeš reprezentaciju navijati, jer sve su bile jedna. Tako smo se, osamdesete godine prošloga vijeka, on na posteru lijevog zida, ja ispred njega, sreli, ja i Keli. Prođu onda godine, pa gubiš redovno utakmice, prestaneš da vjeruješ i da se nadaš čudima, i samo ti, u ponekom snu, navrate Posteri O Ljudima.

Prolaze gradom njegova nova lica
Rastopljeno zrno soli pretvorilo se u sitne čestice što sjaje
U oku vječna vatra i par starinarnica
Tek ponekog sretneš od stare raje
A mi smo se, kao i svakog, ponovo rodili i jednom sreli
U novembru pokislom, dobri moj dječače Keli

Uspomene nadiru s prvim pahuljama
Nježnost iz doba kad su srca bila od hermelina
Još te bodre onih pedeset pet hiljada tvojih iz davnina
Da zakucaš jako gore na nebesima
Da te s' gromovima dobro upamte u svijetu meleka i heruvima
Jednom kad se ljudskost i dobrota s mržnjom pomire
Znaćeš da si onog maja, na poslednjoj barikadi, pobijedio Želimire

Svoj si stadion pretvorio u bastion
Po svaku cijenu vjerovao u ljude
Ubice trulog srca
Sami svojoj duši sude

A mi smo se, kao i svakog, ponovo rodili i jednom sreli
U novembru sjetnom, grada bez barikada
Kad nismo znali za raj i dženet,
ni da postoji zemlja Boga Hada
Vjerovat u ljude je sve što smo htjeli
I zato smo mrtvi dobri moj dječače Keli
08.11.2018.

Nemam Više Kome

 
Nemam više kome
A htjela bih
Iz nebeskih škrinjica
Sasuti zvjezdani prah u dlan
Pa da mi poslije milovanja svjetluca koža
I da dijamanti sa vrhova prstiju
Budu dragocjenost koju ću nositi
Na svako ćutljivo putovanje izvan sebe
U neki novi dan

Da iz zdenca dohvatim čudotvorne kapi
I prospem ih po koži izrezbarenoj od nemira
Pa da onda saznam šta je nježnost
I kako ona klizi po mekom satenu odavde do svemira

Da iz vjetra ukradem miris jeseni
I unesem je u našu sobu
Pa da se slatkoćom raspuknutog divljeg kestena zamiriše
Svaki naš udah i uzdah
I da kažem
Nemaš ti pojma šta si ti meni
A napolju počnu da liju kiše

Mogla bih
Da iz duše posrnule otjeram tuge
Pa da se oči napune zlatnim tačkicama i vrate stari sjaj
Da dohvatim dvije ptice ispod oktobarske duge
I skrenem ih u gnijezdo toplije
Mogla bih sve što je bezgranično
Dok se pravim da ne vidim kraj

Mogla bih da zamolim ostani
U nježnosti duše ucrtan ostao prag
Čim pređeš, tu si svoj na svome

Mogla bih da kažem volim te
I samo me jednom jako zagrli
I stvarno bih htjela
Ali više nemam kome
04.11.2018.

Olja...Moja Si Najbolja


Olja, u tvom osunčanom maju
Ogleda se samo duga
Iz tvog srca dva leptira stavljam na oči
Jer tebe smijem gledati samo kroz nježnu zavjesu od krila
Od nečeg tako lijepog razveseli se i tuga
Pločnici tvoga grada pamte obrise tvojih stopala
Još te sjetno čekaju
I govore tiho ,,kakva bi to radost bila,,

Olja, evo dušu ću ti predati
Crtaj po njoj one svoje brodove i mora
Tebi je sve dopušteno
Jako stegni taj kompas
I ne pitaj mila hoće li moći proći
Tjesnacima mog krvotoka i moreuzima između bora

Olja, tragove tvojih stopala
Skrivaju topoline grane
Vilsonovo još miriše na svakom mjestu gdje si stala
Tepih od lišća još ti pamti cipelice
Evo se od nedostajanja rasplakala ona klupa kraj koje si
bila zastala
Dan se u svjetionik pretvara
A veseli mornari iz mog srca još se pjesmom pitaju
Za koga si mila tako lijepa ostala

Golubice dvije upravo slijeću na obalu Lima
Govore mi da si pod nebom nekog grada trećeg
Skupljene dragocjenosti tvojih osmjeha evo pakujem na brod
Čekam da nadođe sjećanja plima
I da znaš, od glagola voljeti, nema ludaka većeg

Taj luta po gradovima, zaviruje u ptice i cvijeće
Čak i u ono što se ne smje
Zato nemoj da se čudiš mila
Što ti pišem čudne pjesme
Djevojčice moja draga
Da si htjela, ne bi mogla biti bolja
Od eona pa do sada i pod nebom svakog grada
Voljena Si I Moja Si Nabolja...
18.09.2018.

Bogda

Ako sam bila tolika bogda u tvom srcu
Zašto si govorio ogromnosti o ljubavi
Ako su ruke grlile mekoćom neba i onom dragom toplinom
Zašto sada prosipaju staklo da se posječem
I da ti krvavih stopala više ne mogu doći
Da sačuvaš svoje noći da u njih moja riječ ne svrati
Kažeš plaši te da te neko toliko voli
Svetiš se meni jer te ona boli
A mene tuga kao čelik kali
Stišćem šake da ne iscuri svila
Koju sam na dlanovima zapamtila
I sklapam oči pred zoru
Tjeram maglu ludila
Al ono zrno nježnosti iz kalupa tvoga dlana
Fali pa fali
Noć se predaje polako
Nije mi lako brajevu azbuku čitati... prazan prostor pipati
Sjećanja kad postanu brojanice,
teško je
Na tvojim grudima moja je glava slušala kako ti kuca srce
A po mom se prosule mrvice kojim si hranio ptice
I kuca sve tiše i tiše jednu priču za kraj
U kojoj odlazi Vila
Jer nije mogla letjeti polomljenih krila
14.09.2018.

Tugovanka


Ne moraš biti Ptica da bi letio...
Samo poželi jako...
Kao što si se za zrak borio ...
Krakom zvijezde grebalice išaraj nebo...
Da liči na srce kakvo si ostavio kad si se ono izborio za svoja krila...




03.09.2018.

Safetove Nedjelje

,, Ima noci kad mi dusa pati
i kad moram pjesmu zapjevati
bez sevdaha ne zivi Bosanac
i kad svijetom luta kao stranac,,

Kad svede sve na ovom svijetu u suštinu, ništa drugo čovjeku ne ostane osim ljubavi, lica i predjela. I poneke pjesme.
Jedan je kalup u koji uklopiš srce po rođenju i taj se kalup više ne mijenja. Ne možeš pripadanje izlijevati od bronze ili platine. Uspomene kad postanu patine, jedine su odrednice.
Ko si bio.
Ko jesi.
I ko ćeš biti. Uvijek i zauvijek.
Ma gdje se tog trenutka nalazio na ovom svijetu.

Za svo to vrijeme važno je biti srećan. Važno je znati i to da se dobro dobrim ne vraća uvijek. I kad ima predispoziciju da se otkači od života prije rede, važno je da ostane čisto i neuprljano. Srce.
Važno je i to da će se uvijek naći neko ko ima da ga oporavi .
Naći će se i neko ko će da ga zgazi , ali to ni za mrvu ne smanjuje presađeni teleskop kojim se iz lijeve pretkomore viri u zvijezde.
I u one koje su vrijedne da se u njih zagledaš.
I u one koje te krakom izbodu jer im se hoće.
Ipak, važno je u kalup srca staviti sjećanja i prisjećanja na sve one koje su nas zadužili takvim trenucima.

Nedjeljom obično posjetim Milinu vječnu kuću i dok se vraćam kući kao da ponovo učim hodati, jer mi sjećanja kovitlaju ravnotežu.
U tim našim nedjeljnim tihovanjima obično oživi prošlost, jer sadašnjost je toliko glasna pa bi sve pokvarila.
Načet je septembar, već drugi dan. Prije jedanaest godina, na ovaj dan, napustio je ovaj svijet Safet Isović.
Sjetila sam se starog tranzistora i tihih nedjelja koje su svega davale u višku a najviše ljubavi, dok mi je grana od bora pala kraj mora kaplji kojima sam otapala patinu sa svih naših uspomena iz sarajevskog predgrađa.
Ona bi peglala bijele uštirkane plahte, i kroz izmaglicu mirisne pare pjevala prateći Safetov glas iz radia ,,tebi majko moje misli lete,,

Ja im zato posvećujem ovaj dan. Sve je manje razloga biti srećan i sve je manje raloga živjeti u ovoj zemlji koju su oboje toliko voljeli i u kojoj su pjesmom ispratili nedjelje kakve se nikad više vratiti neće, ali je dovoljno razloga danas na dan Njegovog odlaska dati omaž svim njegovim pjesmama, ako ništa onda zbog toga što su ih pjevale nečije majke.
A to ne mogu učiniti nikako drugačije osim parafrazirajući Đoletov stih ;,šta god danas da zapjevam, vući će na sevdalinku,,
29.08.2018.

Trojane Traži Pomilovanje

Nisu mi riječi gromke i glasne i ne umijem ih izbaciti iz sebe poput rafala da pokose i obore s' nogu.
Više su iskre što se iskradaju iz mraka, kad ono nešto teško pritisne dušu jer su se tišine bile zavukle do srži kostiju koje se opet bjesomučno biju s' košmarom stvarnosti i jednako bivaju napuknute načete memlom i jedom poniznosti, ukalupljenosti i uklopljenosti.

A nije me tome učila stara.
Ni Gruda...Ni Mati...
Važno je sine obraz i dušu imati. Za to se jedino gine.
I to su jedine visine zbog kojih nad potomstvom strepiš i kojima stremiš.
Pa se napuknut tako u znoju budiš , uzimaš fenjer od svitaca i ogrćeš se plaštom đavoljeg advokata.
Nekom mrak osvjetli mala četa svitaca, nekom samo oganj iz pakla što se sprema.
U dvoru Cara Trojana nikog nema.
Al' ne da đavo mira kad čobanska frula počne da svira.

Traži pomilovanje zato što nas biješ
Dok pišemo
Dok radimo
Dok nam djecu ubijaju
Dok dišemo
Dok drugačije mislimo jer smo različito tkani po duši mirisnoj i bijeloj poput kruha majčinog
Traži pomilovanje za svakog odlazećeg sina
Dok tvoj ima, naši u prtljag pakuju suze...i odlaze...
Traži pomilovanje od sjevera, od zapada, od istoka naročito istoka, od juga
Jer, na sve si strane metnuo zabrane
Pa izdajom nazivaš i to što neko žali mrtvoga druga
Traži pomilovanje od zemlje koju bi da dijeliš
Na polove, na bolove
Traži pomilovanje za sukob svojih mišljenja
Ukazaće se drvo stameno iza bršljana skrivanja
Zemlja na kraju svaku tajnu kostima izbaci
Svici uvijek vode do svitanja i nevažno je sasvim odakle su došli
Znat ćeš to kad milion frula uvertiru kraja zasvira
I kad se kozje uši zagluše
16.08.2018.

Napiši Jednu Ljubavnu

Napiši jednu ljubavnu...
Čime da napišem ljubavnu...
Perom iz krila galeba koji je davno preletio borove Perasta
Da ispod neke Sjeverne Vjetrenjače svije gnijezdo
Dok meni smola lijepi isplakane oči
proklete na nesne.
Tužne su takve pjesme

Tiho i s predumišljajem kao iglice bodu kožu
Prepune odlazaka od kojih trnu rime
Spuštenog pogleda sakrivam lice
I ne znam kom su sazvježđu dali tvoje ime
Tijesne mi ljubavi postale ulice

Svi mi zadaju temu
Za rub mjeseca kačim dušu svake ponoći
Pišem o ljubavi priučene riječi
I sve ih dugujem tebi poput nara raspuknute
Bajam da preživim nedostajanje
Kad mi pod ovim krovom više nema pomoći

I pišem pjesmu ljubavnu
Šaljem je s' pečatom sedam mora
U njoj se zovem Ana i najljepše te molim
Prevari život, otključaj kavez
Otvori vrata na drugu stranu

I nemoj nikad sve što se mora
Ko još na kiši ostaje sam
Ne odlazi ljubavi s' kolodvora

Tamo je zima
I poslije ove stanice ostaće prazne stranice
Pa neću imati s' kim knjigu zagrljaja pisati
I ne pišem ja uopšte već tebe učim disati

Krilom se tvojim pokrivam
Dušu razotkrivam
I molim te, kao sve na svijetu
Nemoj više odlaziti
Divno Moje Pero U Letu...
08.08.2018.

Da Li Znaš Gdje Su Dobri Ljudi Nestali

,,Da li znaš gdje su dobri ljudi nestali
gdje je ona zemlja, onaj svijet u kome živjeli smo mi
mnogo godina srećni
Šta je sad od tog našeg svijeta ostalo
gdje su oni moji drugovi, po svijetu negdje nestali
da se nikad ne vrate ...,,

I kad shvatiš da si samo Vjeverica koja je pošla po pregršt šišarki od zagrljaja onih ruku koje su prešle kilometre da zagrle one svoje gene od iskona, i ono malo duše koju su ostavili odlazeći u bolji svijet, odjednom ljeto postane sveto.
I od dragosti grizeš osmjehe kao jabuke, posut nekom divnom punoćom koja je ravna nebu, jer se samo nebom mjeri radost kojom se svome raduješ.
Sinu...Bratu...Prijatelju...

I smijao bi se i plakao nad Ranjenom Zemljom koja je bila i nestala i neka sasvim druga postala.
I ne znaš kojem gradu bi pripadao, a u svakom bi minut ćuteći prizvao sve one koje si volio.
Pa kad dođu da odmore svoja voljenja pod skute sirotinjstva koje su ostavili onda kad nisu pretpostavili da će im baš ono toliko faliti, izbrišu granice i vrate sate nalik čistoj sreći.
I pomisliš kako se događa savršen dan u sjeni borova.
I uopšte te ne iznenadi Concierto de Aranjuez u Stojnićevoj obradi koja te iz zvučnika tiho i s predumišljajem izbode zimzelenim iglicama svud po srcu i naježenoj koži.

Iznenadi te tekst koji si bio zaboravio, i koji je bio uspavanka onda kada su nam dobri geni prenosili još bolja htijenja.
Pa poželiš da ga u himnu metnu, u prostor bez amblema, granica i grbova u kojem nema stanica sa kojih odlaze voljeni.

,,Da li znaš gdje su dobri ljudi nestali gdje je ona zemlja, onaj svijet u kome živjeli smo mi mnogo godina srećni
Šta je sad od tog našeg svijeta ostalo gdje su oni moji drugovi, po svijetu negdje nestali da se nikad ne vrate ...
Vjerujem da će opet doći bolji dan da djeca ova ponovo se smiju bezbrižno da na ovoj zemlji svuda vlada mir i da svijet bude bolji,, bolji
Da Pobijedi Ljubav,,
30.07.2018.

Moj Galebe...Lijepo Sanjaj

,,Potrošio sam mladost i dušu i tijelo…
A sve lijepo što je bilo, što je ludo srce snilo u pjesmi se zbilo…,,

Zatečena mržnjolikim slovima kojim napadaju sa svih strana…o svemu i svačemu, gotovo da nema ničega na ovom svijetu što ne bi bilo isprljano i nagrđeno kalom kojim zemljani redovno posipaju.
Pitala sam neki dan jednog pametnog mladog čovjeka jesmo li sami na ovoj Planeti.
Odgovorio mi je ,,nema šanse da jesmo, i da ti kažem, kada nas vide, pobjegnu glavom bez obzira, sažaljivo odmahujući glavom,,
Sjetila sam se danas toga, dok sam pregledala vijest i reakcije na smrt najpoznatijeg umjetnika tanane duše i kategoričnog srca da se neće dati nikom sem svojim pjesmama.
Osim što nas je dirao u srce svojim melodijama, svojim tekstovima ,,ispričao,, je cijelu jednu filozofiju ,,jecanja u svojim dubinama,, a to svi radimo. I ljubav će biti jedino znamenje koje ćemo jednom ponijeti tamo negdje gdje će nas prepoznati samo po krilima.
I samo leti sinji Galebe, tvoja su krila baršun i svila.
Ono što se nikad neće potrošiti to su sjećanja na tvoje skale kojim ćemo se svi penjati i padati, znajući da je svaka, jedna pobjeda i jedna nada.
Davno su protekla vina s' usana i niko od nas ne zna kraj koje fontane će poslednji put sklopit oči i koja će mandolina tada svirati kraj.
Ono što će ostati mrve su ljubavi koje smo davali i koje su pomjerale glečere iz srca.
Jer ,,ća je život vengo fantazija,,

Oprosti ako još išta ima da se oprosti. Katkad su riječi gruvale jače od onih bombi, i u tom barutu sagorjelo je sve ono što nije bilo vrijedno niti jedne tvoje note.
Nemoj sad biti na kraj srca, tebe i onako čeka Tvoja Magdalena na onoj najsjajnijoj zvijezdi u koju se zagledamo svaki put kad srce zatreperi.
Dolje ostajemo mi mali, zagledani u sve tvoje visove koje si preletao dok smo po sopstvenoj duši rovarili grebući sopstvene ožiljke uz tvoje pjesme.
Budi dobar…Lijepo sanjaj.
Sad Te Više Ništa Ne Boli.
Moj Galebe.
22.07.2018.

ŠKOLJKA...ZA SVE ONE ŠTO SU VAS GREBALI PO SRCU

Za Sve One Što Su Nas Grebali Po Srcu

Ne ostari svaka priča u oku sunca.
Još od onih dana kad se vulkan rascijepio pa na sred mora prosuo svoje okamnenjene suze pa sve do sada, tuga nije objašnjena na pravi način. Neće ni biti.
Pjesma stoljećima pokušava oteti grijeh slomljenih duša sa svih onih potonulih barki, koje su zalutale jer su se zvijede bile pogrešno rasporedile na putu do Afrike.

Ja nisam tragač za legendama. Sve ovo ne bih znala, da školjke nisu došle na moju adresu.
Pravo iz ruku kreolskih dječaka.
I da stara Frnacisca nije, dugo pri odlasku, grlila moju Bijelu Djevojčicu.

Kreolska suza na prvi pogled nije ništa drugačija …samo što se kotrlja potamnjelom patinom i u konačnici slijeva u školjke koje spavaju na dnu sedrenih dubina Atlantika. Kažu da su u njima zarobljene duše s' potonulih lađa.
Iz njih šumi sjetna melodija sodade .
Ako si rođen ranjiv to znači zbogom zauvijek. Ako si shvatio da si volio samo ti, to znači da ćeš do kraja života disati odlazećom čežnjom. Prosto je.

Valovi na sitni vulkanski pjesak, obično jutrom, izbace one najsuznije, one izbistrene od istina svih skitnica , probisvjeta , čarobnjaka i ludih harača koji su afričkim pustolinama lovili ljude pretvarajući ih u roblje. Svako vezano stopalo proklelo je svoje goniče, koji su iskupljenje pronašli na dnu oceana useljavajući svoje nesretne duše u školjke.
Školjke su smislile magični trik kako bi olakšale tim potonulim dušama, tako što su pričale svakom ko bi ih pronašao kako se tuga lako zarobi i još lakše otpjeva.
I da lični brodolom nikako, ni za mrvu, ne umanjuje snagu ljubavi.
I da, i ako ljubav, i vjetar, i sreća kratko traju, trebamo pustiti da nas ponesu. Samo je važno otići tamo gdje nema puta ni putokaza jer samo tako možemo ostaviti trag na slupanom bulevaru prošlosti.

Ipak. Pošalji adresu .
Poslaću ti narukvicu.
Svaka školjka šumi jednu ljubav.
One u boci su smiješna i zastarjela verzija.
Ove će ti reći da je previše jeftino voljenje koje razdijeliš na sve druge. Čak i pod pretpostavkom da su ga zaslužili više od mene.
Reći će ti da se ne grebe noktima po srcu koje ti se da.
Reći će ti i to, da znam Koga Više Ne Voliš.
I da sodade jeste zbogom zauvijek.
10.07.2018.

SREBRENICA - UĐI SLOBODNO AKO MOŽEŠ IZDRŽATI GLEDATI

Prošloga ljeta na jednom mezarju tražila sam svog prijatelja. Prošlo je dvadeset pet godina od kad sam ga ostavila tu.
Sunce je isijavalo u višku, i bljeskala su se uklesana slova imena kao da spomenici plešu i uveliko mi je to otežavalo da ga pronađem.
Umjesto cvijeća nosila sam procvjetali kaktus. Tim bodljama sam se ubola baš kod njegovog mezara, i u tom trenutku ugledala Njegovo ime. Spomenik je bio zarastao u travu, ali nema tog bršljana koji bi pokrio sjećanje …da zaraste…

Da bar nije svirao ,,ako umrem mlad zaustavljen u koraku i snu,,
Da bar nije ispaljena ta granata.
Da bar nije dolina suza bila ona u kojoj su njegove oči sklopile poslednji put.

Ne znam da li postoji bolje mjesto na kojem spavaju ovi predragi što odu, ali znam da onog trenutka kad god pomislimo na njih to i osjete. Tog sam dana znala da se kroz sitne pukotine i prolaze između svjetova provlači jedna tanka i vanvremenska nit koja će jednom biti putokaz kad se duša preda od iznemoglog pripadanja i propadanja na ovom posrnulom svijetu.
Nakon pola sata otišla sam.
Sve naše žive razgovore prekinuo je rat.
Ostali su ovi mirom ćuteći.

Tog istog ljeta, prolazeći svakodnevnu srebreničku rutu do posla , pomislila sam ,,I ovdje spavaju nečiji dječaci,,
Sebično je da žališ i sjećaš se onog jednog svog, a toliko drugih leži tu. Osjetila sam stid što sam samo dugogodišnji prolaznik koji samo okrene glavu na drugu stranu.
Odsustvo moje lične krivice ne daje mi za pravo na moralno odsustvo čak ni u vidu skretanja pogleda.
Vremenom sam počela da ih brojim. Katkad, pri jasnoj mjesečini, da ih poredim s' ukotvljenim barkama.
I bijela jedra noću izgledaju tužno, pa kako onda ne bi i ovi spomenici na sred žalobnog okeana.
I ušla sam jednoga dana. Obazrivo. Pazeći. Koraci su se napunili tjeskobnim olovom a ja nisam htjela da zgazim nečiju sjen koja je možda baš tog trenutka prolazila tuda.
Čitala sam imena dok se nisam umorila. Onda su laste u jatima nagrnule u moje oči i vid mi je oslabio.
Te selice vratile su se s' ciljem da sprže vrelim krilima suza moju kožu i da na trenutak zaustave i svijet i vrijeme. Slijetale su na onu istu bodljikavu žicu kojom su bili vezani njihovi životi dok se u koštani prah nisu pretvorili.
Treba nositi ogromnost u svom srcu I nazvati se lažnim junakom ako samo pomisliš da ćeš olako prijeći preko te spoznaje.

Preko ceste suvenirnica. Razmišljam kako svi mi, obilazeći krasne destinacije, kupujemo suvenire kako bi nas potsjećali na srećne trenutke provedene u istim. Ko još ovdje može uzeti suvenir i na šta tačno će ga podsjetiti bijeli cvijet kad se udalji dovoljno kilometara od svih kaplji koje su ovdje pale.
Znam da na radost neće.
,,Dobar dan neno, kupuju li suvenire,,
,,Kupuju šćeri,,
,,A smijem li ja neno vidjeti unutrašnjost hale,,
,,Smiješ ako moreš izdržati gledati,,
Urezala mi se ta rečenica i shvatila sam je naknadno, dok sam stajala pred slikom mlade djevojke obješene negdje u šumi, u crvenom, kao krv crvenom džemperu.
Na sledećem zidu eksponati. Pomislio bi čovjek da je obična postavka koja svjedoči o predmetima kakvi su se koristili u nekom prošlom dobu.
Pomislio bi kad ne bi znao da su skupljani i iskopani među kostima i nečijim zgaženim očima u jamama na početku dvadeset prvog vijeka. Onda sam ugledala Notes.
I htjela sam da pobjegnem…da udahnem zraka. Ali misao je lasta koja ne napušta bodljikavu žicu. Ako su svi oni morali umrijeti onda i ti ,,moreš,, gledati i moraš jednom napisati šta si vidjela.

I ko zna čije su ruke zapisale...Notes malen, tek u džep od košulje da stane i to sa one strane gdje kuca srce...
Zakopan u ljeto devedeset pete. Iskopan u dvadeset prvom vijeku.
Od vlage i crva nagrižen, nadživio kosti kojima je pripadao.
Na prvoj stranici, na malenom listiću ispisani stihovi pjesme Dine Merlina (slušali je svi i te kako).
Ne znam kome je pripadao, ono što znam Da Jeste Nekome Ko Je Znao Da Voli...a nije dospio...
I NEK SE JEBU SVI RATOVI I SVI BOGOVI...

,,Negdje daleko od mene spiju ruke sibirske tamo gdje sunca zalaze gdje su stare godine
Al' ko ce ga znat koji je grad noc il' je dan, i ko ti je drag
al' ko ce ga znat koji je grad noc il' je dan, i ko ti je drag
Mjesece stan' da te upitam kog ljubi dok ja mahnitam
mjesece stan' da te upitam kog ljubi dok ja mahnitam,,
29.06.2018.

Poslednji Voz Za Jug

Poslednji odlazak jednog voza po ustaljenoj maršuti dogodio se prethodne noći.
Krenuo je sa stanice iz Velikog Grada oglasivši se dirljivim piskom koji je trajao za nijansu duže, kroz toplu junsku noć, ostavljajući za sobom ispucali beton perona iz kojeg je virio korov kao nijemi svjedok bolne zapuštenosti i još bolnije napuštenosti.
Mnoge su sirene do sad oglašavale kraj. Utakmice, života…
Samo još nisu izmislili sirenu koja će označiti početak i kraj lova na ,,medvjede,, koji su dopustili da na mjestima ljudskih stopala nikne korov i da vozovi odlaze negdje poslednji put.

Duga je bila ta pruga i dugo je godina trajala huka kotača po šinama koje su se prostirale kroz mnoge gradove povezujući tako ljude i predjele, planine i more, razne besjede i duga ćutanja, radosne dolaske i tužne odlaske.
Svojim poslednjim piskom oprostio se stari gordo krenuvši u svoju poslednju vožnju ka jugu.
Osim svitaca, u oku otpravnika sjajila se suza nijemo svjedočeći prolaznost jednog vremena.

,,Hvatajući ,, ga negdje na pola puta, predugo godina, nakupilo se dosta uspomena. Navikneš se tako na ludu pometnju i gužvu ali kad uđeš, po inerciji povežeš se pogledom i osmjehom i do kraja putovanja upoznaš neke ljude i začuješ priču kao da se znate sto godina, utvrdiš po stoti put kako je svijet zapravo premali, i doživiš ono lijepo saosjećanje, kao kad ti stojiš jer u sezoni možeš sanjati slobodno mjesto, a onda neko ustane da malo protegne noge i ostane tako satima, a ti sjediš na njegovom mjestu i ako je torba u hodniku voza bila sasvim udobna alternativa.
Kondukteri ne bi samo provjeravali karte u nekim lijepim vremenima, brinuli su i o putnicima, znam to po onom ,,mala nemoj da te neko zgazi,, kad sam bila tek nešto veća od torbe na kojoj sam sjedila.

Pri dolasku, poslednjih pedeset kilometara obuzdavala bih srce da ne iskoči iz grudi i sebe da ne iskočim iz voza i ostatak puta pretrčim od neobuzdane sreće. Pri odlasku, prvih pedeset kilometara, obično bih plakala tjerajući iz očiju one mašuće ruke koje su bile stvorene da grle najljepše na svijetu.
U svim mrakovima tunela ostavljala bih dio srca, da me sačeka kad se opet vratim, da mogu da ga sastavim.
Ostala sam kažnjena da se sjećam brata po suzama devedeset neke, po rukama koje su bile ispružene prema prozoru na kojem sam visila i po riječima ,,nemoj ići tamo molim te,, a ja sam ipak otišla.
Nedugo zatim otišao je i On… zauvijek, i poslije tog svaki ,,pisak,, sirene doživim kao hirurški rez po sred duše.

Sinoć je poslednji put krenuo starom trasom.
Zbogom stari moj drndavi, opraštamo ti sva kašnjenja, sve zastoje i sve kante koje smo preskakali ne bi li negdje našli bar mjesto za stajanje.
Oni koji su dopustili da zarasteš u korov i sami su nikli iz korova i nikad nisu ni znali bolje.
Putuj stari, možda te negdje u nekom plavom svitanju sačekaju sve one mašuće ruke na koje si bio navikao svih svojih godina.
Svojom poslednjom sirenom otišao si u Nezaborav Svih Onih Koji Su Zajedno Sa Tobom Putovali Prema Nekom Plavljem Nebu I Nekim Plavljim Očima. Zbogom Stari Moj.
Sanjaj svjetla svojih gradova, tamo gdje ideš nema magle praskozorja i ne odranjaju se planine…postoje samo tišine i sjaj.
Jug će već sjutra bez tebe biti tužan…mnogo toga ostao ti je dužan…za kraj..
27.06.2018.

Par Otkucaja Za Tvoje Nesuđene Akorde

,,Kad me se sjetiš pruži nježnost nekome kome sam sličan ja
I prelistaj stranice svog oronulog dnevnika,,

I tako...prošlo je dvadeset sedam godina od tog 27 juna kada nam je zbunjeni Bahrudin Kaletović iz Krakovskog Gozda jednom rečenicom ukazao na besmisao kojim je narednih godina ljudska krv tekla u potocima.
,,Oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo,, i „Gdje ja da pucam na nekog ili neko na mene da puca? Gdje to može? To ne može nikako,,

Ali moglo je...iz sve snage. Do poslednjeg daha. Do mržnje od iskona. Do kostiju u gomilama. Do totalnog pomračenja koje još uvijek traje. Samo rijetki još naziru svjetlost gledajući izvrnutim zjenicama s' one strane Sunca, mrveći među prstima grumene ove napaćene zemlje koja skoro da više i nema kome pripadati.

On je tad imao mnogo manje godina od ovih dvadeset sedam koje su nam prošle i postale sitan kusur preživljavanja.
A samo je želio da se vrati kući i svira gitaru…
Sjećam Se Još Nekih Dvadesetogodišnjaka Koji To Nisu Dospjeli.

I da..i poslije dvadeset sedam stoji neriješen rebus ,,mi kao još uvijek hoćemo...i mi još uvijek kao ne damo,,
I žao mi je što više nisi živ da se uvjeriš ,,da ne ginu oficiri već samo jarani,, ali na neki drugi način i dan danas...
I da ih poslije nikakva para kupit' ne može.
I žao mi je što više nisi živ da vidiš kako marširaju čete nesrećnih i odlazećih Iz Zemlje Čije Je Ime Moglo Biti Prohujalo Sa Vihorom ili Titanik i ni jedno drugo.

Posuđujem od ovog dana nekoliko minuta da te se sjetim...Vojniče.

Posuđujem od svog srca par otkucaja za tvoje nesuđene akorde.

Posuđujem i jednu davnu pomisao bez da se igram Boga…

I da imam moć da ikog uskrsnem...znam koga BiH oživjela…
27.06.2018.

Bella Ciao!

Defiluje junom čitav bataljon datuma.
Obilježavaju se godišnjice , obljetnice, koje više liče na bal pod ,,revizionističkim,, maskama nego na dane i pomene antifašističke borbe onih koji su uložili svoje vlastite živote vjerujući u ideju jednakosti i gradnju pravednog svijeta.
Marširaju junom duhovi brezovičkih i partizana sa Sutjeske i tek rijetki mogu da ih vide i ako dolaze da se poklone njihovim palim sjenima u različitim datumima onako kako to samo znaju i umiju razjedinjeni.
Umirio vjetar lišće brezovičke šume, da ne ometa nadolazeće stihove pjesme koju pjeva mladić s' kosom poput pšenice iz padske nizije. Prerano dozrelo klasje poleglo i skrilo ruke koje je Bella obavila oko njegovog vrata poslednji put ljubeći usne koje će za nju pjevajući umrijeti negdje daleko.
Ni slutila Bella nije da ga više neće dočekati i da će postati i zauvijek ostati muza stihova i da će sa njenim imenom na usnama partizani ginuti za slobodu. Cvijet koji mu je darovala na rastanku mirisao je na ljubav i slobodu. Onu istu za koju je znao da mora umrijeti.

,, O partigiano, portami via, o Bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao! O partigiano, portami via, ché mi sento di morir,,

Produži dalje ljepoto hrabra, što na stopalima nosiš tragove padskog pijeska… Neka te vodi sa čela zvijezda tamo gdje huči hladna Sutjeska. Čekaju te Nurija, Veselin, Sava, Ivan Goran na mrtvoj straži.
Sa mnogih usana Bella te pjesmom još uvijek traži. Utihnula se zelena gora u sred juna. Valjda je tako tiha samo kad treba najljepšim cvijetom da procvjeta.
Onim istim kojim si četrdeset prve pisao svoju pjesmu grleći Bellu u klasju i odlazeći stazom ka najvećoj prekretnici svijeta .

,, Mi seppellire lassù in montagna, o Bella, ciao!
  Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao!
Mi seppellire lassù in montagna sotto
l'ombra di un bel fior.
E le genti che passeranno
o Bella, ciao! Bella, ciao!
Bella, ciao, ciao, ciao!
E le genti che passeranno
Ti diranno «Che bel fior,,

Oni koji su uprkos izuzetnim žrtvama i stradanjima ostali nepokolebljivi u riješenosti da istraju u oslobodilačkoj i revolucionarnoj borbi zadužili su nas da ih se sjećamo po istini.
Ne i da je krivotvorimo.
Bella nas je zadužila da se poklonimo svim onim prekinutim snovima koji su kao zalog ljubavi dali vlastitu krv za svoju zemlju i zauvijek ostali pokriveni klasjem.
I mene je zadužio Jedan Dječak čji se život rasuo poput zrna pšenice...
Iz zrna tog klasja trebali smo da niknemo bolji…mnogo bolji…


26.06.2018.

Nišan Bijeli

(E kao elegija..E kao Emir)

Iz opusa snova. Onih što su se živjeli i preživjeli i stalno se ponavljaju...

Bio jednom jedan grad. U tom gradu bilo je toliko svjetla da je prosto svjetlila i onih godina kad su ga ratne aveti pokušale pretvoriti u tamu. Ni jednog trenutka ne prihvatajući istinu koja je imala za cilj da nas pripremi na predstojeće strahote, kao i u svakom sukobu, našli smo se na nišanu nemani koja je ciljala redom i dijelila nas ...samo zbog imena...Govorili smo tad istim jezikom, kucali istim srcem , od života tek nešto probali, i vođeni slijepim vjerovanjem u ono dobro i toplo u ljudima ni pomakli se nismo s mjesta ljubavi, vjerujući da će uvijek i zauvijek samo ljubav biti ta zbog koje ćemo ginuti. Onda su krenule uzbune, tenkovi, podrumi i rovovi ...
Bila sam ja, bila su tri druga, tri maslačka ispod Igmana. Bezgranična ljubav našla se u granicama aveti ali se nije pokolebala misleći kako joj valja takvom istom ostati kad sve jednom prođe. Na nišanu nemani, odjednom svi smo bili krivi nekome, i svi smo bili kao jeleni ranjeni.
Iz nekog podruma gledale me plave oči jednog dječaka kad sam ispred nišana stajala pravo, braneći pravo na sebe moleći se za njega. Šta je znala ljubav ko su moji, tvoji, njegovi i da snjegovi mogu da pocrne. A crnom su ih bojili oni što su ikad slagali da znaju da vole. I od kad su mi javili da ga više nema, mog pogleda se boje...i ne postoje nikakve nijanse plave boje.
I kako tebi drugom da objasnim a da te ne zaboli, da je preživio nišan mojih ali nije tvojih, kada si i ti bio na nišanu svojih zbog njegovih...kako da objasnim trećem a da me na zaboli kako to da sam bila na nišanu njegovih kada smo zajedno bili na nišanu mojih...
I tako smo se nišanili i branili i voljeli. Jedan me je branio svojim suzama zaleđenim u snijegu onoga dana kada sam otišla i još se laste kunu u njihov plavičasti trag. Drugi me je promašio za čitave decenije tražeći maslačke plave boje. Treći me je promašio za cijeli život, jer nije preživio. Poslije mnogo vremena opet smo se svi našli, i kunem se pred Bogom i ljudima, svako sa svog mjesta gdje je položio srce, ni pomakao se nije...

Čudna neka storija, sva zapetljana do bola u grudima. Pomisliš da si već mrtav od tolikog ,,nišanjenja,, ali samo se jedan nišan bijeli na mjesečini, da nas podsjeti kako ni ljubav, ni suza ni sama smrt ne može umrijeti... Oprosti nam što smo preživjeli...
05.06.2018.

Mila...Ko Ti Je Rekao Da Odeš...

Kad mi nedostaje...kad zalutam u nesne...prizivam pjesme... Da preživim sebe. Da nadživim kišnu noć. Za iskorak drugačija, u zakrpano da se obučem...da nastavim novi dan vireći u One Naše Sićušne Ali Dovoljne Pukotine da ono nešto malo sklizne...da se provuče, zaviri u neslućene predjele i da žmureći i pod vrhovima prstiju osjeti paperje dobro poznatih krila..koja su jedina istinski grlila svog jedinog sina...

Ne odričem se onih svilenih svitanja
Ni iz djetinjstva one bajke u kojoj su ljudi imali krila
Nisu me mukama mučila pitanja
Svi odgovori svijeta bili su u zagrljaju majke
Na tim rukama , kune se jedno dijete, spavala je svila

Ne odričem se onog proljeća razboljenog od mirisa i dragosti tvoje
Kao vila kad prođe pred pognutim cvjetovima
Ganuto prolaze godine, evo sustižu stoljeća
Zar da mi kaplja postaneš najdraže, najdraže moje
I gdje god bila, javi se Mila
Tražim te u svim svim svjetovima koji postoje

Ne pristajem na to da te nema
I ko te Mila nebi čekao kad si moj vječni nasmijani trag u vremenu
I da odeš ko ti je samo rekao dok se oluja bola sprema
Po ranjenom te srcu crta prstima
Ovaj Galeb što je s tobom krila stekao
I što, osim svile tvoje, ničeg drugog i ničeg težeg nema u svom bremenu…
02.06.2018.

Zmajeva Krila

Mom nikad prežaljenom Zmaju...

Probudila sam seeeeeee!!!
Zime su na sjeveru Crne Gore bile toliko hladne, da bi se uveče plafon sobe caklio prekriven injem kao kristalima. Da bi u tako hladnoj sobi prespavalo jedno malo dijete trebalo ga je dobro utopliti jorganom od perja i pokrivačem koji se tkao od čiste vune i zvao se Pola.
Osim o snu, takođe je trebalo brinuti o djetinjem srcu, a da bi se ono uvilo u toplinu koja će trajati, trebala je takođe izvjesna količina perja i to onog nevidljivog koje te nježnim dodirom zanavijek začara dobrotom, koja će ti takođe jednom dobro doći kad svijet postane uskogrudan , mračan i hladan.
Da se imenica muškog roda zove ženskim imenom prepoznatljivo je samo za te krajeve, kao i to da se djevojčica ženskog roda zove Mićun. Da su umjesto ruku nosili krila, i da je svaki zagrljaj bio paperjasta nježna bjelina znala je moja duša kad sam im pripala na čuvanje još kao vrlo mala dvogodišnja djevojčica. Sestra moje majke zvala se Dunja i bila je starija od moje majke taman toliko koliko su njena dva sina bila starija od mene. U čudo im se pretvorio svijet kada su jedne zime nenadano dobili u sred kuće i u sred života dvogodišnju sestru.
...
Prokleti na takvu hladnoću bili su još od prastarih vremena, kada se, jedan od zmajeva koji su nastanjivali to područje nesrećno zaljubio u kćerku Planinske Vile Čarobnice. Ova je, kao i svaka majka mislila da zmaj nije dobra prilika za djevojku krhkih krila i vječno ga je začarala da umjesto vatre iz svog ždrijela ispušta ledeni sjeverac. Tako da je inje u tim krajevima normalna pojava... i ono na plafonu i ono u oku i ko se malo bolje zagleda u te zjenice može u njima primjetiti odraz sićušnog zmaja...
...
Soba se zvala spavaća, i mirisala je na jabuke koje su bile naslagane po policama sa sijenom u podrumu tačno ispod nje, a kako je pod bio sačinjen od dasaka i neke čudne žbuke propuštao je rajski miris delišesa sa zlatnim tačkicama. Kad zagrizeš jednu takvu, raspuknu se mirisne čestice po licu i jedva dišeš od neke radosti koja preplavi cijelo tvoje biće. Zaspati omađijan takvim mirisom i pokriven Polom značilo bi i sam Raj sanjati.
Za Mićuna bi buđenje bilo nešto stresnije, jer je vunjena Pola bila toliko teška, da je krhka ruka djevojčice ne bi mogla podići sama kako bi ustala iz kreveta. ,,Upomoć, probudila sam seeee,, bila je piskutava lozinka koja je značila da moj Veliki Stariji Brat treba doći i skloniti Polu kako bih mogla ustati i kroz ledeni hodnik i u pidžami brzinom munje šmugnuti u kuhinju u kojoj je pucketala vatra i mazilo se jedno šareno mače.
Dunja je uvijek nešto plela, a na televizoru jadni Tomi vazda ganjao Džerija. Sjela bih pored nje toliko blizu da je između bilo prostora samo za tanku nit pletiva, i vrebala priliku da polako gurnem klupko na pod kako bi mače moglo izvesti jutarnji performans. Nisam to radila da je iznerviram, već što je njeno gunđanje bilo smiješno a ja sam voljela da se smijem. I nisam se priljubljivala uz nju tako blizu što sam htjela da izvedem smicalicu s klupkom, već što sam je ludo voljela, onako kako se i voli Svoja Druga Majka.
A kuća, kuća je bila mirisno carstvo, bila je mala sa velikim trijemom ispred, bila je pored puta i uvijek je neko svraćao iz grada, na povratku s pjace ili nakon obavljanja nekih drugih aktivnosti.
Budući da sam bila prisutna tu, bila sam i vječiti sudionik tih razgovora koje sam sačuvala za kasnije, kao da sam znala koliko ću biti sama kad jednom odrastem i koliko će oni ostati glasni u mom biću koje su oblikovali tako da zauvijek zapamti one dobre, tople i zdrave načine komunikacije među ljudima i da ih kao takve jedino i priznaje. U takvim jutrima, da je postojao ikakav uređaj koji je mjerio sreću, eksplodirao bi od količine moje vlastite. Kad mi je brat napravio crvene sanke , stavio bi karirano ćebe preko njih i svezao kanapom, a ja bih legla i tako bi me vozao do grada, a u grad se išlo po novine i to je bio ritual svetačkih razmjera. Gledala bih u nebo i ako bi padao snijeg otvorila bih usta da pahulje mogu slobodno upadati. ,,Je li ti ledno Mićune,, znao bi pitati. ,,Nije,, toplo mi je oko srca mislila sam, samo to tad nisam tako znala reći, već bi se neartikulisano smijala i malo grickala kraj desne kike koja je virila ispod kape. Šta je tu bilo tako slatko ni dan danas ne znam, samo znam da i sad kad osjetim bilo kakvu pa i najmanju sreću imam potrebu da nešto zagrizem....
U tim i takvim zimama ako bi se i dogodilo da se prehladimo i grlo malo zaboli, liječili bi se Lijekom Moga Brata. Kapneš dvije, tri kapljice Gasa na kocku šećera i sve prestane.
...
Jednom je nabavio foto aparat i uređaj sa stalkom za izrađivanje fotografija. Bio je to naš crno bijeli svijet. Pošto bi istrošili čitav film, uz Dunjinu kultnu rečenicu ,,đavoli vi ga škljocali,, zabarikadirali bi smo kupatilo i pristupili ozbiljnom poslu izrade slika. Neopisivo se osjećalo počašćeno mojih šest ili sedam godina što su mogle učestvovati u takvom poduhvatu. Moj posao je bio da navučem škure na prozor tako da ni jedan tračak dnevne svjetlosti ne uđe, da kadu napunim vodom, zavrnem rukave i lovim plutajuće fotografije koje bi još u vodi poprimale obrise naših kreveljenja i lica.
Bila je to moja prva vodena magija koja mi je poslije pomogla da lakše prepoznam stvarna značenja i ljudskih obrisa i vodenih kapi.
...
Neka druga magija bila je muzika koju bi emitovala gramofonska ploča nakon što se na početak podesi igla a ona se zavinta kao luda i krenula bi ,,Mirka, ko ti pod prozore dolazi da ti svirka,, Zbog te Đoletove pjesme, Mićun se jedne zime nenadano preobratio u Mirku. Nadimak sam sačuvala sve do danas kao i svoju ljubav prema Balaševićevim pjesmama i pričama jer je nekako u njima opisana i ljudskost i ljubav vrlo slična Ovim Mojim Prvobitnima. Ništa manje nisu bile važne ni Dores, Kristina iz Podlugova, Tonka i Ana, a kasnije Selma, Šejla, Dijana i Lela. Tako sam vrlo rano i uz mnogo starijeg brata spoznala pop zvuk i pravac koji se nadograđivao s godinama i svakom pjesmom , i sad kada ih začujem poslije više od trideset godina vratim se u one dane kada mi je jedna od najvećih sreća bila ta pucketava muzika koja se poklapala sa svakim mojim pucketavim volim.
Popela bih se na bijelu stolicu pedantno pazeci da slijedim bratova uputstva i ne ostavim tragove svojih malih prstiju po površini ploče, zategla bih ručku s gramofonskom iglom i ploča i ja bi se onda zavrtile u čudesnom krugu muzike ,,Uzmi me za ruku i povedi onda će mi biti lakše sve, a ona će vjerno da nas slijedi, ljubav svoje ljude poštuje...Dooores, oduvijek je trebalo preskočiti žice...Dores, ne plaši se ni močvare i perja ni ptice...Dores, oduvijek je pamet bila srcu nepoznata...Dores, i dalje će biti budala i rata,,
...
Budim se u košmarno ratno praskozorje, jednog u ljude razočaranog maja devedeset druge. Puškaranje i prigušeni glasovi ispod prozora stana. Sanjala sam Dores iz one pjesme, ptice, brata i žice. Bile su bodljikave i ne znam da li je sreća ili nesreća što su me rafalni zvuci probudil iz tog sna. Trajalo je neko vrijeme, majka mi je polako prišla na prstima sa kažiprstom preko usta što je bio znak da budem tiha i ne pomjeram se. Ne sjećam se da li me je bilo strah.
Poslije svih ovih godina, najupečatljivije sjećanje na početak građanskog rata u Bosni i Hercegovini je zapravo ta njena nijema silueta na bljedunjavoj mjesečini koja me mimikom poziva na ćutanje. Kada je još malo svanulo, pucnji su prestali a majka je otišla na posao. U stan su ušli naoružani ljudi, uz objašnjenje da traže oružje i isprevrtali sve. Bilo mi je čudno kad su isto počeli tražiti među listovima Lastavicinih lektira i odreagovala sam malo grubo, jer su knjige bile moje lično blago s posvetom, koje sam skupljala godinama. A i riječ ubica i lastavica nikako nisu išle jedna uz drugu. Zbog svoje drskosti kao i činjenice da nisam znala gdje se nalazi moj otac koji je bio oficir JNA , zadobila sam neke udarce čiji ožiljci i dan danas krvare iznutra.
...
U naredne dvije godine, na rat smo se navikli kao na zlobnu maćehu koja je pustošila sve pred sobom. A tamo na sjeveru Crne Gore bio je mir, samo je u dušama mojih zmajeva vladao nemir jer su te iste dvije godine strepeći razmišljali da li smo majka i ja žive. Dunji je kosa preko noći pobjeljela , možda baš tog maja kada sam ostala bez ptica, a dva starija brata krila su tugu, samo bi ih poneka kapljica alkohola potakla da zaplaču, kunući dan u kojem su dozvolili da odem. I jedne zime sam se ipak vratila. A potom me u jednom maju Dunja napustila, dospjevši ipak da mi isplete šal satkan od šapata svih odanih godina i da na njemu zlatnim slovima izveze šta sam joj sve značila. Kada bih ga razvila protegao bi se do vasione.
Zaspala je u snu koji je bio toliko lijep da se iz njega nije htjela ni probuditi. Ostavila mi je jedan cijeli život sjećanja i jedno klupko koje i sad čuvam.
...
Putujući prema Crnoj Gori, pomislila sam tog dana da su se majevi od one nesrećne devedeset druge pretplatili na moje suze.
Moj Veliki Stariji Brat bio je u bolnici, i ja sam obavještena tek poslije intervencije da nije dobro, naivno vjerujući u isplaniranu obmanu koja bi zataškala moje ludo i drhtavo srce. Nikad mi kilometri nisu bili duži i nikad do tog dana nisu mirisali na tugu.
Od stanice do kliničkog centra hodala sam olovnim koracima oslijepljena od suza. Na trećem spratu, u bijeloj postelji dočekalo me bijelo izmučeno lice. Obradova mi se i glasom jedva čujnog šapata izusti ,,jesi to došla,, Došla sam, rano moja ljuta za sva vremena pomislih u sebi a jedva izustih ,,došla,, Grlila sam ga dugo i zasmijavala poslednjim atomima snage kojima sam sprječavala svoje tijelo da se u ranjenu zvijer pretvori i zaurliče na sav glas. Umjesto toga mazila sam ga po baršunastoj kosi i pričala ludosti koje su na sve drugo ličile osim na suvisle priče. Zaustavi moju ruku i poljubi mi dlan na koji se skotrlja jedna suza iz plavog zmajevog oka i na trenutak se ukaza Ono Inje. Prekasno je tada bilo više zaustaviti moje suze.
,,Obećaj mi Zmaje da ćeš još dugo disati,, iz nekog ponora začuh svoj glas
,,Obećaj da neću plakati...da će još biti nas,,
Jedva čujnim šapatom izusti ,,ne brini Mrvo, samo sjutra ponesi Kocku Šećera i Gas,,
I odleti na krilima...
01.06.2018.

Moja Samotna Lejdi S Juga

Imam sestru . Živi dosta južnije od onih naših gorštačkih planina
Rijetko je srećem...tek kad teret preželjenih zagrljaja podnijeti ne mogu Stignem noćnim busom izravno u bokeljsko svitanje
Probudim je i kažem ,,na stanici sam, pijem kafu, polako se razbudi i dođi po mene,,
Stiže raščupana Moja Samotna Lejdi i more nadođe kad krene emocija lavina... Kad se zakotrlja prva suza...
U njoj vidim svu sreću što negdje daleko imamo jedna drugu i
U njoj vidim svu tugu što je život uklesao i izrezbario
A u oku isti onaj lješnik...u njenim očima prepoznajem boju one što me rodila Kad sam bila dijete..bila je Moja Muza
Vodi me na obalu Starog Grada...ljuljaju se barke, ljulja se i meni u glavi od tolikih prolaznika
Gledam je niže narukvice od kamenja...u svaku bobu ušapuće nešto, kao da vrača
Ne znam šta je ruskinjama kupuju ih ko lude
A šta će im bit drugo kad u svakom nizu njena ljubav bude
Vidim to po načinu kako ih dugo gleda , i ponekad satima ne obraća pažnju na ljude
Konobar donosi dojč u pola cijene, jer to poludrago kamenje koje prodaje ispred paba izvjesna je privilegija..a i zato što je vole...
Patina s morem izlokane staze uspavljuje, proviruju školjke, brojim kocke
Brojim sve one dane u kojima je sama podizala sina
Dok je količina soli njene duše bila proporcionalna količini soli mora Gledam u njene ruke dok se igraju sa silkom i kamenom rubina
,,Znaš li da rubin ublažava nemir,, govori mi ,,i srce bolesno lijeci a nama je to u genetici,,
S' pogledom uperenim u more ko zna kakvih dubina
Govorim joj
Volim Te Bona...Ti si Moja Domovina...
31.05.2018.

Bila Jednom Vila Jedna I Zvala Se Edna, Edna

Bijelu traku da zavežem na dušu... I sto dva puta da je ispustim, prije nego li napustim Ovaj Svijet... To što sam dobro zapamtila kundak u sljepoočnici zbog svog oca, to što sam pobjegla iz svog grada da mi tijelo ne bi bilo unakaženo, to što sam sve izgubila i to što sam bila malo mlađa, nije i ne daje mi za pravo da zaboravim Djecu...Ednu...Da se postidim u ime zvjerova i da se bijelom trakom pokrijem, ne samo danas već sto dva puta svakoga dana u kojem ih nema... Ednu sam sanjala. I napisala joj posvetu.

***
Edna nas gleda. Edna nas opominje. Sa Ednom, otišle su još stotine. A sve nas čeka Velika rijeka. I tamo gdje se otisnemo, čekaće nas Ednine oči. Sa njom je jedna Rada. I ona se nada da ćemo ih smjeti u oči pogledati.

Sanjala sam staricu jednu
Hoda poljanama i bere cvijeće
Pitah da joj pomognem, reče da neće
Samo se približi i upita tiho
Znaš li ko je ubio Ednu ...

Ne znam starice, jedva izustih
Iz očiju magla krenu
Nije stara Edna jedna, stotine ih je bilo
I teški uzdah iz duše pustih ...

Berem cvijeće svakog dana
Mart je mjesec njenog rođendana
Bez nje nema više sreće
Vratiti je suze neće ...

Žao mi je stara moja
Život tužne priče piše
I nadam se da lik smrti
Među živim nije više ...

Ako jeste ako diše
Da ga pitam kako spava
Il' se zlotvor svu noć vrti
Kad mu Edna iz svog doma Svoja mrtva pisma piše ...

Nema kazne, nema lijeka
Za zvjer divlju u čovjeka
Nema misli, nit' se kojem bogu klanja
Nema savjest pokajanja ...

Udalji se moja stara
Cijelu zemlju prekri cvijeće
Al' od Boga nema dara
Vratiti je živu neće ...

Nemoj plakat' stara moja
Edna sada ima krila
Već po mjesečini ti odškrini vrata
Eto Edne, eto brata
Da te perom pomiluju
Najbolja si mati bila ... Bila jednom vila jedna
I zvala se Edna, Edna...

Stariji postovi

Argentaria
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930