Argentaria

Emocionalna inteligencija...ili stradanje...Izbjeglica iz besmisla...

02.06.2018.

Zmajeva Krila

Mom nikad prežaljenom Zmaju...

Probudila sam seeeeeee!!!
Zime su na sjeveru Crne Gore bile toliko hladne, da bi se uveče plafon sobe caklio prekriven injem kao kristalima. Da bi u tako hladnoj sobi prespavalo jedno malo dijete trebalo ga je dobro utopliti jorganom od perja i pokrivačem koji se tkao od čiste vune i zvao se Pola.
Osim o snu, takođe je trebalo brinuti o djetinjem srcu, a da bi se ono uvilo u toplinu koja će trajati, trebala je takođe izvjesna količina perja i to onog nevidljivog koje te nježnim dodirom zanavijek začara dobrotom, koja će ti takođe jednom dobro doći kad svijet postane uskogrudan , mračan i hladan.
Da se imenica muškog roda zove ženskim imenom prepoznatljivo je samo za te krajeve, kao i to da se djevojčica ženskog roda zove Mićun. Da su umjesto ruku nosili krila, i da je svaki zagrljaj bio paperjasta nježna bjelina znala je moja duša kad sam im pripala na čuvanje još kao vrlo mala dvogodišnja djevojčica. Sestra moje majke zvala se Dunja i bila je starija od moje majke taman toliko koliko su njena dva sina bila starija od mene. U čudo im se pretvorio svijet kada su jedne zime nenadano dobili u sred kuće i u sred života dvogodišnju sestru.
...
Prokleti na takvu hladnoću bili su još od prastarih vremena, kada se, jedan od zmajeva koji su nastanjivali to područje nesrećno zaljubio u kćerku Planinske Vile Čarobnice. Ova je, kao i svaka majka mislila da zmaj nije dobra prilika za djevojku krhkih krila i vječno ga je začarala da umjesto vatre iz svog ždrijela ispušta ledeni sjeverac. Tako da je inje u tim krajevima normalna pojava... i ono na plafonu i ono u oku i ko se malo bolje zagleda u te zjenice može u njima primjetiti odraz sićušnog zmaja...
...
Soba se zvala spavaća, i mirisala je na jabuke koje su bile naslagane po policama sa sijenom u podrumu tačno ispod nje, a kako je pod bio sačinjen od dasaka i neke čudne žbuke propuštao je rajski miris delišesa sa zlatnim tačkicama. Kad zagrizeš jednu takvu, raspuknu se mirisne čestice po licu i jedva dišeš od neke radosti koja preplavi cijelo tvoje biće. Zaspati omađijan takvim mirisom i pokriven Polom značilo bi i sam Raj sanjati.
Za Mićuna bi buđenje bilo nešto stresnije, jer je vunjena Pola bila toliko teška, da je krhka ruka djevojčice ne bi mogla podići sama kako bi ustala iz kreveta. ,,Upomoć, probudila sam seeee,, bila je piskutava lozinka koja je značila da moj Veliki Stariji Brat treba doći i skloniti Polu kako bih mogla ustati i kroz ledeni hodnik i u pidžami brzinom munje šmugnuti u kuhinju u kojoj je pucketala vatra i mazilo se jedno šareno mače.
Dunja je uvijek nešto plela, a na televizoru jadni Tomi vazda ganjao Džerija. Sjela bih pored nje toliko blizu da je između bilo prostora samo za tanku nit pletiva, i vrebala priliku da polako gurnem klupko na pod kako bi mače moglo izvesti jutarnji performans. Nisam to radila da je iznerviram, već što je njeno gunđanje bilo smiješno a ja sam voljela da se smijem. I nisam se priljubljivala uz nju tako blizu što sam htjela da izvedem smicalicu s klupkom, već što sam je ludo voljela, onako kako se i voli Svoja Druga Majka.
A kuća, kuća je bila mirisno carstvo, bila je mala sa velikim trijemom ispred, bila je pored puta i uvijek je neko svraćao iz grada, na povratku s pjace ili nakon obavljanja nekih drugih aktivnosti.
Budući da sam bila prisutna tu, bila sam i vječiti sudionik tih razgovora koje sam sačuvala za kasnije, kao da sam znala koliko ću biti sama kad jednom odrastem i koliko će oni ostati glasni u mom biću koje su oblikovali tako da zauvijek zapamti one dobre, tople i zdrave načine komunikacije među ljudima i da ih kao takve jedino i priznaje. U takvim jutrima, da je postojao ikakav uređaj koji je mjerio sreću, eksplodirao bi od količine moje vlastite. Kad mi je brat napravio crvene sanke , stavio bi karirano ćebe preko njih i svezao kanapom, a ja bih legla i tako bi me vozao do grada, a u grad se išlo po novine i to je bio ritual svetačkih razmjera. Gledala bih u nebo i ako bi padao snijeg otvorila bih usta da pahulje mogu slobodno upadati. ,,Je li ti ledno Mićune,, znao bi pitati. ,,Nije,, toplo mi je oko srca mislila sam, samo to tad nisam tako znala reći, već bi se neartikulisano smijala i malo grickala kraj desne kike koja je virila ispod kape. Šta je tu bilo tako slatko ni dan danas ne znam, samo znam da i sad kad osjetim bilo kakvu pa i najmanju sreću imam potrebu da nešto zagrizem....
U tim i takvim zimama ako bi se i dogodilo da se prehladimo i grlo malo zaboli, liječili bi se Lijekom Moga Brata. Kapneš dvije, tri kapljice Gasa na kocku šećera i sve prestane.
...
Jednom je nabavio foto aparat i uređaj sa stalkom za izrađivanje fotografija. Bio je to naš crno bijeli svijet. Pošto bi istrošili čitav film, uz Dunjinu kultnu rečenicu ,,đavoli vi ga škljocali,, zabarikadirali bi smo kupatilo i pristupili ozbiljnom poslu izrade slika. Neopisivo se osjećalo počašćeno mojih šest ili sedam godina što su mogle učestvovati u takvom poduhvatu. Moj posao je bio da navučem škure na prozor tako da ni jedan tračak dnevne svjetlosti ne uđe, da kadu napunim vodom, zavrnem rukave i lovim plutajuće fotografije koje bi još u vodi poprimale obrise naših kreveljenja i lica.
Bila je to moja prva vodena magija koja mi je poslije pomogla da lakše prepoznam stvarna značenja i ljudskih obrisa i vodenih kapi.
...
Neka druga magija bila je muzika koju bi emitovala gramofonska ploča nakon što se na početak podesi igla a ona se zavinta kao luda i krenula bi ,,Mirka, ko ti pod prozore dolazi da ti svirka,, Zbog te Đoletove pjesme, Mićun se jedne zime nenadano preobratio u Mirku. Nadimak sam sačuvala sve do danas kao i svoju ljubav prema Balaševićevim pjesmama i pričama jer je nekako u njima opisana i ljudskost i ljubav vrlo slična Ovim Mojim Prvobitnima. Ništa manje nisu bile važne ni Dores, Kristina iz Podlugova, Tonka i Ana, a kasnije Selma, Šejla, Dijana i Lela. Tako sam vrlo rano i uz mnogo starijeg brata spoznala pop zvuk i pravac koji se nadograđivao s godinama i svakom pjesmom , i sad kada ih začujem poslije više od trideset godina vratim se u one dane kada mi je jedna od najvećih sreća bila ta pucketava muzika koja se poklapala sa svakim mojim pucketavim volim.
Popela bih se na bijelu stolicu pedantno pazeci da slijedim bratova uputstva i ne ostavim tragove svojih malih prstiju po površini ploče, zategla bih ručku s gramofonskom iglom i ploča i ja bi se onda zavrtile u čudesnom krugu muzike ,,Uzmi me za ruku i povedi onda će mi biti lakše sve, a ona će vjerno da nas slijedi, ljubav svoje ljude poštuje...Dooores, oduvijek je trebalo preskočiti žice...Dores, ne plaši se ni močvare i perja ni ptice...Dores, oduvijek je pamet bila srcu nepoznata...Dores, i dalje će biti budala i rata,,
...
Budim se u košmarno ratno praskozorje, jednog u ljude razočaranog maja devedeset druge. Puškaranje i prigušeni glasovi ispod prozora stana. Sanjala sam Dores iz one pjesme, ptice, brata i žice. Bile su bodljikave i ne znam da li je sreća ili nesreća što su me rafalni zvuci probudil iz tog sna. Trajalo je neko vrijeme, majka mi je polako prišla na prstima sa kažiprstom preko usta što je bio znak da budem tiha i ne pomjeram se. Ne sjećam se da li me je bilo strah.
Poslije svih ovih godina, najupečatljivije sjećanje na početak građanskog rata u Bosni i Hercegovini je zapravo ta njena nijema silueta na bljedunjavoj mjesečini koja me mimikom poziva na ćutanje. Kada je još malo svanulo, pucnji su prestali a majka je otišla na posao. U stan su ušli naoružani ljudi, uz objašnjenje da traže oružje i isprevrtali sve. Bilo mi je čudno kad su isto počeli tražiti među listovima Lastavicinih lektira i odreagovala sam malo grubo, jer su knjige bile moje lično blago s posvetom, koje sam skupljala godinama. A i riječ ubica i lastavica nikako nisu išle jedna uz drugu. Zbog svoje drskosti kao i činjenice da nisam znala gdje se nalazi moj otac koji je bio oficir JNA , zadobila sam neke udarce čiji ožiljci i dan danas krvare iznutra.
...
U naredne dvije godine, na rat smo se navikli kao na zlobnu maćehu koja je pustošila sve pred sobom. A tamo na sjeveru Crne Gore bio je mir, samo je u dušama mojih zmajeva vladao nemir jer su te iste dvije godine strepeći razmišljali da li smo majka i ja žive. Dunji je kosa preko noći pobjeljela , možda baš tog maja kada sam ostala bez ptica, a dva starija brata krila su tugu, samo bi ih poneka kapljica alkohola potakla da zaplaču, kunući dan u kojem su dozvolili da odem. I jedne zime sam se ipak vratila. A potom me u jednom maju Dunja napustila, dospjevši ipak da mi isplete šal satkan od šapata svih odanih godina i da na njemu zlatnim slovima izveze šta sam joj sve značila. Kada bih ga razvila protegao bi se do vasione.
Zaspala je u snu koji je bio toliko lijep da se iz njega nije htjela ni probuditi. Ostavila mi je jedan cijeli život sjećanja i jedno klupko koje i sad čuvam.
...
Putujući prema Crnoj Gori, pomislila sam tog dana da su se majevi od one nesrećne devedeset druge pretplatili na moje suze.
Moj Veliki Stariji Brat bio je u bolnici, i ja sam obavještena tek poslije intervencije da nije dobro, naivno vjerujući u isplaniranu obmanu koja bi zataškala moje ludo i drhtavo srce. Nikad mi kilometri nisu bili duži i nikad do tog dana nisu mirisali na tugu.
Od stanice do kliničkog centra hodala sam olovnim koracima oslijepljena od suza. Na trećem spratu, u bijeloj postelji dočekalo me bijelo izmučeno lice. Obradova mi se i glasom jedva čujnog šapata izusti ,,jesi to došla,, Došla sam, rano moja ljuta za sva vremena pomislih u sebi a jedva izustih ,,došla,, Grlila sam ga dugo i zasmijavala poslednjim atomima snage kojima sam sprječavala svoje tijelo da se u ranjenu zvijer pretvori i zaurliče na sav glas. Umjesto toga mazila sam ga po baršunastoj kosi i pričala ludosti koje su na sve drugo ličile osim na suvisle priče. Zaustavi moju ruku i poljubi mi dlan na koji se skotrlja jedna suza iz plavog zmajevog oka i na trenutak se ukaza Ono Inje. Prekasno je tada bilo više zaustaviti moje suze.
,,Obećaj mi Zmaje da ćeš još dugo disati,, iz nekog ponora začuh svoj glas
,,Obećaj da neću plakati...da će još biti nas,,
Jedva čujnim šapatom izusti ,,ne brini Mrvo, samo sjutra ponesi Kocku Šećera i Gas,,
I odleti na krilima...
Argentaria
<< 06/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930