Argentaria

Emocionalna inteligencija...ili stradanje...Izbjeglica iz besmisla...

20.11.2018.

Posteri O Nekim Ljudima

I tako, zakasnim na posao, kad god zaglavim zorom u nekom snu u kojem navrati Moj Vojin. Njegovim odlaskom, kažnjena sam da ga srećem samo tako. Previše se Crna Gora nastani u meni svakog novembra, pa otud ta neobična pojava u vezi sa njenim pomjeranjem granica. Uglavnom, poteče Bosna a ti stojiš na obali Lima i gledaš kako teče Drina. Ko se iz takvog sna u glavi čitav probudi ,,anđeli sa njim,, mora san ispričati prije podneva, da mu se stvarno ne ostvari. Spašavajući se takvih mogućnosti i takvih tokova, ja zapišem i poslije dvanaest mogu slobodno da dišem. Sveta tajna radija, u kojem trče mali ljudi koji su sišli s bratovih postera i jure loptu. Tad baćo moj, nisi mogao, od svih ovih zemalja birati za koju ćeš reprezentaciju navijati, jer sve su bile jedna. Tako smo se, osamdesete godine prošloga vijeka, on na posteru lijevog zida, ja ispred njega, sreli, ja i Keli. Prođu onda godine, pa gubiš redovno utakmice, prestaneš da vjeruješ i da se nadaš čudima, i samo ti, u ponekom snu, navrate Posteri O Ljudima.

Prolaze gradom njegova nova lica
Rastopljeno zrno soli pretvorilo se u sitne čestice što sjaje
U oku vječna vatra i par starinarnica
Tek ponekog sretneš od stare raje
A mi smo se, kao i svakog, ponovo rodili i jednom sreli
U novembru pokislom, dobri moj dječače Keli

Uspomene nadiru s prvim pahuljama
Nježnost iz doba kad su srca bila od hermelina
Još te bodre onih pedeset pet hiljada tvojih iz davnina
Da zakucaš jako gore na nebesima
Da te s' gromovima dobro upamte u svijetu meleka i heruvima
Jednom kad se ljudskost i dobrota s mržnjom pomire
Znaćeš da si onog maja, na poslednjoj barikadi, pobijedio Želimire

Svoj si stadion pretvorio u bastion
Po svaku cijenu vjerovao u ljude
Ubice trulog srca
Sami svojoj duši sude

A mi smo se, kao i svakog, ponovo rodili i jednom sreli
U novembru sjetnom, grada bez barikada
Kad nismo znali za raj i dženet,
ni da postoji zemlja Boga Hada
Vjerovat u ljude je sve što smo htjeli
I zato smo mrtvi dobri moj dječače Keli
08.11.2018.

Nemam Više Kome

 
Nemam više kome
A htjela bih
Iz nebeskih škrinjica
Sasuti zvjezdani prah u dlan
Pa da mi poslije milovanja svjetluca koža
I da dijamanti sa vrhova prstiju
Budu dragocjenost koju ću nositi
Na svako ćutljivo putovanje izvan sebe
U neki novi dan

Da iz zdenca dohvatim čudotvorne kapi
I prospem ih po koži izrezbarenoj od nemira
Pa da onda saznam šta je nježnost
I kako ona klizi po mekom satenu odavde do svemira

Da iz vjetra ukradem miris jeseni
I unesem je u našu sobu
Pa da se slatkoćom raspuknutog divljeg kestena zamiriše
Svaki naš udah i uzdah
I da kažem
Nemaš ti pojma šta si ti meni
A napolju počnu da liju kiše

Mogla bih
Da iz duše posrnule otjeram tuge
Pa da se oči napune zlatnim tačkicama i vrate stari sjaj
Da dohvatim dvije ptice ispod oktobarske duge
I skrenem ih u gnijezdo toplije
Mogla bih sve što je bezgranično
Dok se pravim da ne vidim kraj

Mogla bih da zamolim ostani
U nježnosti duše ucrtan ostao prag
Čim pređeš, tu si svoj na svome

Mogla bih da kažem volim te
I samo me jednom jako zagrli
I stvarno bih htjela
Ali više nemam kome
04.11.2018.

Olja...Moja Si Najbolja


Olja, u tvom osunčanom maju
Ogleda se samo duga
Iz tvog srca dva leptira stavljam na oči
Jer tebe smijem gledati samo kroz nježnu zavjesu od krila
Od nečeg tako lijepog razveseli se i tuga
Pločnici tvoga grada pamte obrise tvojih stopala
Još te sjetno čekaju
I govore tiho ,,kakva bi to radost bila,,

Olja, evo dušu ću ti predati
Crtaj po njoj one svoje brodove i mora
Tebi je sve dopušteno
Jako stegni taj kompas
I ne pitaj mila hoće li moći proći
Tjesnacima mog krvotoka i moreuzima između bora

Olja, tragove tvojih stopala
Skrivaju topoline grane
Vilsonovo još miriše na svakom mjestu gdje si stala
Tepih od lišća još ti pamti cipelice
Evo se od nedostajanja rasplakala ona klupa kraj koje si
bila zastala
Dan se u svjetionik pretvara
A veseli mornari iz mog srca još se pjesmom pitaju
Za koga si mila tako lijepa ostala

Golubice dvije upravo slijeću na obalu Lima
Govore mi da si pod nebom nekog grada trećeg
Skupljene dragocjenosti tvojih osmjeha evo pakujem na brod
Čekam da nadođe sjećanja plima
I da znaš, od glagola voljeti, nema ludaka većeg

Taj luta po gradovima, zaviruje u ptice i cvijeće
Čak i u ono što se ne smje
Zato nemoj da se čudiš mila
Što ti pišem čudne pjesme
Djevojčice moja draga
Da si htjela, ne bi mogla biti bolja
Od eona pa do sada i pod nebom svakog grada
Voljena Si I Moja Si Nabolja...
Argentaria
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930