Argentaria

Emocionalna inteligencija...ili stradanje...Izbjeglica iz besmisla...

30.05.2018.

Sve Će To Mila Moja Prekriti Ruzmarin, Snjegovi I Šaš

I nemoj ...kad sve prođe reći ,,a moglo je bolje,,
Jest al' u klincu. Tavoriš život kao razvučenu glistu zgaženog repa više od dvije decenije sav nabrekao od kiše metaka koja ti još uvijek zvoni u glavi i ako je rat davno završen.
Pristaješ al' ne u pristaništa, već u šablon koji je iscrtan i nametnut unezvjerenom društvu koje je, boreći se za predjele i slobodu, postalo zatvorena kutija prilično bijednog sadržaja.
Ustaješ, oblačiš se, raspremaš u radnu odjeću, odrapiš sve prekovremene satnice poklopljen slonovskim ušima jer imaš posao.
Kad dođeš kući iza škripave vratnice čekaju te svi a niko te stvarno ne treba. Kupuješ al' ne stvari, već samo prstohvate osjećanja, osmjeha, i ljepote i uzalud daješ sebe. Ismijanom, ostanu ti samo slane rane i slonovsko odlazeće dupe od tuđe dobrote.
Prodaješ a nigdje ništa ne naplaćuješ dok se đavli oko tebe baškare loveći ti suze izdajice. Izigranom, ostanu ti samo ruže ,,sa dva smiješna trna,, da te bodu u predjelu gdje si jednom srce sanjao. Gubiš rođene što predano i redom odlaze da se poklone zvijezdama, pa se poslije godinama liječiš hvatajući se za tuđe ruke kao ljuljaške, a one te odbace toliko daleko da poslije hodaš sav izubijan i krnjav dok te ima. Pamtiš samo prve korake, svi kasniji postaju samo klecanja jer više nema kaldrma za tvojih zlatnih nanula.
Ljubiš usnama u koje ti lukave zube zariju, pa poslije sav ispucaš od krvi mraznog decembra koji bi da te trajno nastani.
Daješ i daješ a nikad i ništa ne dobijaš. Na prazne dlanove ne slijeću ni ptice, nit ljepše duše iko razumije.
I nemoj reći...kad sve prođe... ,,A moglo je bolje,,
Da je moglo bilo bi, da je htjelo dalo bi. Zato imaj sebe takvog kakav jesi, Zgužvanog I Ludog Gatara. Prihvati Cara I Vidara.
Zapravo Traješ Dok Daješ...
I ne pitaj se više čime od sebe da se braniš .  Upali radio...Ima nečeg magičnog kad se frekvencije izmiješaju s' vinima.
Pokušaj još jednom ljubav da daš...
,,Sve će to, i onako, Mila Moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš...
28.05.2018.

,,Spring Waltz,, I Čuvaj Mi Se Djevojčice

,,Ne postoje jednostavni odlasci, kad se spetljaš s ' riječima i Šopenom u trenutku,,
Obezvrijedila je sve brendirane i sve markirane ovog strašnog savremenog doba i zasijala mi kao zvjezdica na večernjem nebu...i gle čuda, samo sam je o nebu i učila.
Da li sam joj bajkama koje je slušala dok je bila sasvim mala zatrovala djetinju dušu na vječno pripadanje Ovim Čudnim, Neprilagođenim I Pogrešnim Sentimentima Obojenim pitala sam se dok smo se vozile kroz suton. Koliko će joj to donijeti borbe i bezrazložnog neshvatanja znala sam.
Čitav svijet je pretvoren u sjenku nedostojnu povjerenja. Jedno sam znala...Lavče je odraslo. Stisnulo zube i petlju i ostavilo za sobom daleko i svoje prethodnike i svoje savremenike.
Sve jezike kojim govori opet ne mogu sakriti one male odaje koje sve govore o tananim bićima i džinovima.
Ovog mi je zalaska sunca pokazala da se svako od nas nastavlja kroz nekog drugog, i da geni nemaju nikakve veze sa tim. Nisu sve djevojčice imale očeve i ne moraju zbog toga biti iste, ali koju god su dograbile Lavice vazda će vući na ponosno divlje skrivajući vrlo vješto one repove zvijezda za koje su se zakačile i koje će uvijek biti nedokučive onom ogrezlo prosječnom nastanjenom u većini.

Postavljala sam pitanja, na trenutak se moleći u sebi da da pogrešan odgovor. Ali šašavica ni jedno nije promašila, niti jedan odgovor.. bar zarad sopstvenog spasa.
A broj stopala...dječiji. Kako su se samo usudila preći sve te grebave putanje. Usput su navratila po doktorsku disertaciju i nagledalo se Sarajevo svakavih patuljaka al' ovakvih nije često. Oči Sijavice Od Svitaca zagledane kroz izlog ,,Franz & Sophie,, mnogo dalje od Petrakijine...i još više. Čak do onih egzotičnih predjela iz kojih su potekle čudesne travke.

Čuvaj Mi Se Djevojčice. Plaši me onaj ,,Spring Waltz,, koji je krenuo nonšalantno sa stika odmah kada je i ,,auto,, krenulo, i gle, nije me začudilo od kud baš ta melodija ni to što si rekla: ,,Kako bih sad da se negdje odvezemo do kraja svijeta i budemo lude,,
Poput zvjerke budi, kad već zvjerke liječiš.
Neobično Obična moja djevojčice, svijet je tek Mala Bogda, Veliki Zagrljaj i ništa više.
Kad si ono dovela svoju drugaricu u naše male mjesto a svi blenuli poput ludaka u njeno tamno lice i bijele zube, zadala si mučevan zadatak svim rasistima koji su nikli iz primitivnog sjemena misleći kako je voda samo ova koja teče. Izgradila si ti svoju Nojevu Barku tim malim rukama i velikim srcem i svega je u nju stalo. Sve ono što si sama skupljala po suncu i vjetrometinama.
I ne znaš koliko si postala skupa naspram svih jeftinih.
Čuvaj Mi Se Djevojčice...kad budeš trčala diši duboko.
Pohvataj sve te svoje avione, nebo je i onako tvoje. Džinovski ćeš mi nedostajati. Pahuljasto se nametni tom suncu, ne hodaj po vrelom pijesku, zavoli pjege.
Budi to što jesi...ne može takva kao ti baš svakom da se desi. Ja ću čekati razglednicu na portugalskom i bdjeću nad tragom malih stopala što velike otiske ostavljaju..gdje god dođu...
I ne boj se Lava, kad već lavlje srce imaš...
27.05.2018.

Nije Lijepo Ljubav Dati Pa Se Onda Od Nje Otuđiti

Odajem se tako kad mi se ne spava. Još malo će svanuće. Zapletena u pruće samotnih minuta...dvjesta, tristo, petsto puta pokušavam da ,,žmirim,, al' san bira neke pospanije oči, i pušta me da zavirim u sjećanja i dijaloge koje sam uredno slagala u pretince duše, znajući kako će mi uvijek po nešto iz njih trebati baš za ovakve noći. Pomislih kako bi mi sad dobro došao onaj stari zidni sat, da me zvukom klatna omađija al' spavanje je magija samo za odabranu klijentelu. Mene su i onako zanavijek začarali patuljici kad su ono došli u potragu za Gorskim Kristalima.
...
,,Znaš li da je Galilejeva ideja da ovo njihajuće klatno pokrene satni mehanizam,,
Odgovara mi ,,ne znam čija je ideja, ali ja imam ideju da ga nekako pokvarim,,
,,Zašto bona,,
,,Zvoni k'o u crkvi,, Rečeno, urađeno...
,,Ključić sam bacila, a Galilej nek' se klati koliko hoće,,
...
Šesnaest godina starija sestra moje majke bila je ekspert za izmišljene priče i bajke. Zvala se Dunja i isto tako je mirisala. Čuvala me je kad sam bila mala, čuvala me je kad sam odrasla...mislima, srcem, i životom. Prije nego što je zauvijek ostala u jednom snu, uspjela je da me nauči kako je lijepo buditi se pored onih koje voliš i šta to Ljubav znači.
,,Šta je ljubav,, pitam je..
,,Ovo odmotano klupko sa kojim se igra mače koje se mimo svih mojih nazora uselilo u ovu kuću s tvojim dolaskom,,
,,Šta još,,
,,Ovaj šal što ti pletem, grliće te umjesto mene kad odeš u Sarajevo,,

I mirisala je ta pređa po dunjama i grijala moje biće iznutra. Razdvajala taman toliko da nas opet sastavi u novoj zimi kako bi mi ispričala još jednu legendu i bajku.
,,Koji cvijet je ljubav,,
,,Runolist,,
,,Gdje raste,,
,,Na Sinjajevini,,
...
,,U prastara vremena zbila se ova priča. Mladić jedan ode u planinu da skupi ljekovite trave za svoju dragu. Hodajući po planinskim obroncima naiđe na Čarobnjaka koji bijaše ljut što ovaj kida rijetko bilje i začara ga vječnim snom pod lednim kamenom. Djevojka ga je čekala, a kad prođe više dana krenu u potragu za njim. Drhtala je od zime i straha ali nije posustajala. Nađe ga u smiraj dana santom leda pokrivenog. Plakala je dugo, padala je noć a njeni jecaji nisu prestajali. Podizala je glavu moleći zvijezde iznad visoke planine da ga ožive, dok su joj se suze slivale niz lice. Kada je svanuo dan njena kosa bješe pobijeljela a trepavice joj pokri inje. Sažali se vjetar, te fijukom dozva Duhove Visoke planine. Kad vidješe njeno očajanje pozvaše Majušna Moćna Šumska Bića da joj donesu zvijezdu s'neba, jer, možda bi ga ona oživjela. To su bile Vile. Njima nebi teško, lako odletješe do neba, i još lakše vratiše se sa zvijezdom u rukama, ali zvijezda nije mogla nikog oživjeti, mogla je samo na neobičan način njenu želju ispuniti. Dotaknu je blago po injem prošaranoj kosi, i u Bijeli Cvijet je pretvori u sred lednog kamena i snježne besmrtnosti. Osta tako na Visokoj planini Nježni Runolist kao simbol rijetkosti i vjerne ljubavi,,
...
Zatvaram pretinac da ne iskaču sjećanja. Februar je mjesec ljubavi. Znam to najbolje, u njemu me ostavila najveća ljubav koju je ikad vidio ovaj svijet. U februaru više nemam kome ni da odem ni da se vratim. Pokrivam se onom istom pređom što je Ljubav utkala u moje gene kad god osjetim stud. Ako vas neko i ostavi nemojte tugovati...To što ostane poslije zove se Runolist Ljubavi i za vas raste na nekoj visokoj planini po jedan, u obliku zvijezde bijeli cvijet.
Od te ljubavi što je bila poraslo je vaše srce do najvećih visina...
Samo jedno nikad nemojte... Jer nije fer...
Ljubav dati pa se onda od nje otuđiti...
26.05.2018.

Na Putu Svile

Trčala je tog dana kao luda...da stigne u poštu do šesnaest časova. Srebrn lanac i prazna negravirana pločica. Prazna baš poput njegovog obećanja s početka vijeka. U zadnji minut službenica prevrće očima i lijepi markicu na preporučeno...Požuri bona, u jednoj Kraljevini praznik počinje i treba da stigne na vrijeme...Preporučuje se da se ne nasjeda na svilene niti, Bube katkad hladno vezu...a Ona je napisala pjesmu. Baš kao da ne vidi, baš kao da ne zna, baš kao da ne osjeti...

Praznik je. Vrijeme za želju i radostan dan
Želim Ti sve…a sve je meni kad smo zajedno
Kao zrno pješčanog sata u mom oku ističeš
U kalupu vrata Svilena Buba…šapćem joj nije mi svejedno
Da tebi ne pripada, ja ničega nemam
Svilena Bubo… kakvom me to svilom dotičeš

Stigla zima s mrzlinama, s hordama pahulja se svađam
Vrišteći u oči upadaju, u zjenice se gnijezde, kao ptice
Kao da je nebu svejedno to što te stalno ne gledam
Kao da je meni lako to što ljubav pogađam
Kao da ne prepoznajem nježnoće lice
Kroz ambise svile propadam

Kotrljaju se dvije narandže s Albertove pijace
Mirišu na davno opjevane kiše
Al to su kiše nekog drugog grada
Pamtim mu samo ulice i tvoje lice
Dok istok i zapad izgovaram tiše
Svilena Bubo gdje si mi sada

Želim Ti sve…praznik već nastaje…
Pahulje,narandže i ptice …sjećanja sitnice
U Ponoć Bajke Moja Buba Leptir Postaje
Osjećam…slijeće mi na lice.
24.05.2018.

NEMOJ BONA VIŠE PLAKAT

Uzalud skrivaš paperje u grudima
U meke anđele da vjerujem mi nedaš
Razboli me dobrota u ljudima
Pa im zbog tog pišem pjesme
Al' ti to ne znaš…Ti to ne znaš…
...
Zaustaviš saobraćaj pola grada zbog onog djeda sa šeširom
Da korakom od sto puževa pređe cestu s' mirom
Meni se trunje prospe po očima
Dok ti grmiš sa sto munja ,,luda je ona,,
Ja ljude pamtim po sitnim djelima
A ti kažeš ,,nemoj plakat' bona,,
...
Kad smo prošli pored spomenika bijelih
Psujući kurvu majku ratu zaplaka i ti kao malo dijete
Odavno nas nema više cijelih
Neka nas na to stradanja sjete

Shvataš li sada ono trunje
Padne na sve što dotakne čovjeka
A ti grmiš nemoj plakat' bona
Ti stvarno nisi sa ovoga svijeta
...
Suze su varljivog lica, uvijek im fali sitnica
Lako iz očiju rijeka krene
I kunem se u sve što imam i nemam
Hoću da poludim kad pođeš negdje bez mene
...
Govoriš mi ,,ti si luda,,
Lud je Onaj što nas sastavi galamdžijo jedan
I opet suze same kreću…
Šta je ovo zemljo kojom hodam
S tobom da podnesem ne mogu ni sreću
...
Od tvoga srca razboljena
Doktore da zovnem da me liječe već mi je vakat
Da me nauče da te bez suza volim i bar negdje ispratim
Da mi prokletinjo stalno ne govoriš
Nemoj bona plakat'
...
I kako da ti objasnim
Kad odeš, cijeli grad mi bogda postane
Tišina zavlada, skrate se ulice
Ništavno malo za radost ostane
Zato nemoj stalno odlaziti, preplaviće suze Vaseljenu
Nemoj da moram žaliti
Ubićeš , svega mi , voljenu ženu
...
A ti ćutiš prokletinjo i dahom miluješ moju kosu
Tek da osjetim krila bijela
I ne slutiš da u tvom pogledu vidim rosu
I stvarno ovaj put plakati nisam htjela
Al' da kreneš polako već je vakat
Ne Zaboravi Me Mala Moja
I Nemoj Bona Više Plakat ’
21.05.2018.

Bajalica, Azra I Ja

A vrijeme ide dalje. Samo poneka pjesma slaže. U sve moje odaje sleti ptica. Promiču lica....Konfuzno još tražim izlaz kad me neko pita koji je tvoj čarobni broj... Onaj kojim brojim fragmente sjećanja i lovim ih kao leptire prizivajući i pri tom čvrsto ,,žmireći,, baš one koji su me odredili. Ne zovem se Mara. Al' kao da je to važno...I kad ih ulovim, uspijem ponovo da proživim taj dan i da oživim sva ta lica koja su ga nastanjivala. I ne budem tužna. Budem srećna. Naučila sam valjda Bajalicu. I bilo je i vrijeme...

Nedjelja je... Ona me budi... ,,Ustani Maro, blago meni, zar da ti dan u spavanju prođe, doručak je na stolu,, Ustajem, raščupane kose i grlim je. Uvijek mi je važnije bilo da je prvo zagrlim pa tek onda da se umijem, jer samo tako, izašla iz sna, mogla sam da poberem sve one leptire nježnoće s njenih ramena kako bi ih sledeće noći mogla sanjati. ,,Napadalo Maro snijega sila. Zvao Galeb juče na posao, pita jesu li zaključene ocjene, da dolazi po tebe, rekla sam doći ćeš sama, no se bogomi Śekiram dal' će put biti prohodan
,, Zaključene su, jašta su, zaključujem još i to da ne trebam ni pomišljati da će me, ikad iko, od ove gorštačke familije nazvat' pravim imenom. Zaključujem i da me ne brine sniježna prepreka, jer Centri vazda porastu krila preko Romanije kad sunce brilijantima zacakli snijeg, a i nema te sile u Vaseljeni koja će razdvojit' Bosnu i Crnu Goru pogotovo ne nešto što se tako lako topi.
Mnogo godina kasnije, kada su se stvarno razdvojile, okopnile su i moje nade, ali ne i potreba da svijet i snijeg gledam drugačijim očima. ,,Da ja onda pobjegnem sjutra iz škole,,
,,Pitaj Azru,, odgovara. Mislim se u sebi, uhh pitaj je ti, da vidiš kako je kad te ,,žuta-ljuta,, prostrijeli pogledom od sto otrovnih strijelaca, al' ne brinem se puno, znam da će, nakon što me izrezili do sto visokih tonova, reći ,,idi, nisi na vrijeme ni došla,,
Tim ni malo suptilnim ,,spuštanjem,, ponizila bi me samo do onog dna koje dijete može spoznati, ali se nisam obazirala na crvenilo u obrazima, jer sam imala cilj dočepati se još nekih zagrljaja u pradomovini, prebrojat' i izljubit' đedovu jagnjad i još 30 narednih dana ne zvati se svojim imenom.

A Azra. Bila je moja razrednica. Bila je breza lelujava, koja se visokim tonovima svoga glasa branila od visokih emocija koje je nosila u svom srcu, strogo vodeći računa da niko ne spozna kakvom dobrotom trepere njene grane. Ličila je pomalo na Merlin Monro nekim čudom zalutalu u naše malo mjesto i u Maj u kojem je učila djecu , škrto braneći teoriju o strogoći i divnoći... i sviđala se mom starijem bratu. Razmišljajući tako kako da izvedem svoj prijeraspustni bijeg iz škole, sklapala sam djeliće slagalice ,,ljudi oko mene,, uz vječitu inspiraciju ,,Đerdana,, sa radija, silom nametnutu od strane moje majke koja je sigurno bila zaljubljena i u repertoar i u glas Envera Šadinlije.

I sve bi se lijepo sklopilo, Centro bi mogao da krene, ja bih mogla i da se ne zovem kako se zovem, mogla bih i pregaziti zavijane djelove Romanije, obučena silnim brošurama ,, Titovim stazama revolucije,, samo jedno nikako nisam mogla uklopiti a da me ne zaboli ono malo podvojeno srce u koje je moglo stati sve samo ne Njene Suze ..kad krenem..

Smišljala sam taktike, bajalice, savijala dva prsta iza leđa, al' ništa nije vrijedilo...Na mojim nogama cupkale crvene čizme od sedam milja, gledala vozača koji bi bio zadužen da pazi na mene kao rod rođeni sa nadom da će me on spasiti, da će je zapričati, da će bus krenuti prije nego li joj zadrhti brada..al' nema šanse..jedan brzi ovlaš pogled i pred mojim očima bi se prostrlo ono mahanje koje ispraća na sto godina samoće ...i suze . Kad poteku iz onih bademastih očiju , svaki potok koji formiraju, potopi ne samo Malo Ludo Biće već i cijeli svijet...Nisam to tad znala objasniti..a nisam mogla, onako srećna što idem Svojim Zmajevima ni zaplakati...samo bi me glas izdao, pa bih se sve do Zelengore učila ponovo pričati...isprva komunicirajući samo očima sa veselom bratijom studentima koji su januarom napuštali Sarajevo jedva čekajući da mu se vrate..isto kao i ja...
Bajalica se zvala ,,Nemoj bona plakat,,
Ona se zvala Mila...
Život sa Njom zvao se Sreća...
Ova priča se zove Kazna...
Jer sam kažnjena da je se svaki put sjetim kako stoji na autobuskoj stanici i kako mene i Centru ispraća...sa suzama, i ako luda zna da cu se vratiti oko petog februara ...taman nekoliko dana da zakasnim u školu i iznerviram Azru...
Nije bilo pošteno da me ostavi u februaru, kad sam se već ja Njoj svakoga vraćala ...ali to je već neka druga priča...
20.05.2018.

Argentaria Vam Kaže...Divni Ste, Sviđate Mi Se...I Nek Je Nama Nas

Ovo nije priča, samo je malo duža poruka, a moja spoznaja i moja pouka da me srce nikad nije prevarilo, i da sam slijedeći njega naučila na vrijeme da prepoznam koji su to predjeli nastanjeni dobrim ljudima. Tako sam se isto prišunjala na ,,blogger.ba,, i nakon samo par dana shvatila koliko divnih i dobrih ljudi ima među vama, ne samo čitajući ono što pišete, a iz toga se dosta toga može razaznati o čovjeku, makar sto put bila fikcija, već i zato što ste se nekako odmah oglasili, što ste bili interaktivni i dosta vas mi se javilo ili porukom ili komentarom. Želim svima da se zahvalim na lijepim riječima prije svega. Počela sam da pišem kasno, milioni neispričanih priča spavaju u meni, ali me je život skrenuo u nekom drugom pravcu i probudila sam se jednog dana i shvatila da ću ostati prazna ako bar ne pokušam da ispričam pokoju zlatnu priču o ljudima, o dobroti,i o emocijama i onim vlastitim i onim koje primjetim u nečijem oku. Blog sam napravila na nagovor prijatelja, koji je čitajući moje piskaranje po fb rekao ,,napravi blog i piši, piši, piši. I jesam ga bila napravila na nekoj drugoj platformi, i jeste bio posjećen, ali se niko nije oglašavao. Postavim poneku priču u neke blogerske grupe susjedne države, ali avaj...mrtvo slovo na ekranu. Ne želim da pomislite da sam sujetna,želim samo reći da u tim grupama vladaju administratori i da svi ostali članovi ili ćute ili ne čitaju uopšte, ili im možda smeta moj žargon u kojem je izatkano i izmiješano sve iz Ovog Našeg Sada Razjedinjenog Kraljevstva. Rođena sam u Bosni, odrastala sam u Crnoj Gori, živim u Bosni, sve se izmješalo trunkama onih najljepših začina i najboljih ljudi koji su mi dali svoje srce i kojima sam ja dala svoje srce. Sve ovo pišem svima vama, da vam kažem da ste me iznenadili i da mi se sviđate i nek je nama nas. Lijepo je dijeliti priče i emocije pravedne duše. Meni bar pomaže da preživim poneki dan, i da pokažem i sebi i drugima da lijepa riječ može biti samo izlječenje. Moje pero me ovdje dovelo...na teritoriju dobrih emocija i dobrih vibracija među ljudima a to mi se opasno svidjelo. Pišite ljudi, tresnite pravo iz srca, iz kaplje, iz najvećih dubina, iz sudbina...iz svega...Tako bar ostane trag, zapamtiće neko neku riječ, neku pjesmu, neku posvetu...kao što sam ja ovih par dana i večeri zapamtila vas i vaše riječi. Ne moramo se nikad sresti,a već smo djelić sebe dali jedni drugima. Voli Vas Argentaria

20.05.2018.

Mati

Da si danas tu...vjerovatno bih te, kad dođem s' posla, umorna od svega, i onog poslije svega, zagrlila s' leđa i držala tako glavu naslonjenu previše časaka za zrelu ženu a premalo časaka za ono isto dijete koje je sa tvojih pleća naučilo kako se nositi s' planinama. I onim iznutra čiji vrhovi te zagluše i zaguše i s' kojih katkad huči i kotrlja se lavina koja te zatrpa do Nijemosti Puste. I onih s' vana koje se ukažu redovno i koje treba pregaziti poderanim i krvavim stopalima kroz stotinu ukletih klanaca kako bi se našao izvor čudnovatih bistrih kapi koje liječe iznemoglo srce. ...

Da si danas tu, vjerovatno bih te mogla odvesti u onu ,,butiku,, zavjesa i posteljina, da se razbaškariš međ' damastom i šlingom i razvezeš s' trgovkinjama na dugo i na široko, i bila bih strpljiva i čekala te satima dok svojim osmjehom obasjavaš metraže i pipkaš ih dragim prstima da na svakoj ostane sedefni trag i pozlata. Baš onakav isti kakav si ostavila i na mojoj duši. Eto kakva si Ti bila, i kako te je lako bilo usrećiti...sa pregršt svilenkastih niti.

Da si danas tu, odvela bih te i u onu drugu butiku da ti kupim košulju od svile, jer sve druge koje bi bile u ponudi, ne bi se slagale s' tvojim načinom, i mogla bih se zakleti da je svila oduvijek tebe nosila. Odvela bih te i u onaj kafe da predahnemo, da bar nekoliko puta zasmiješ konobara, i da ti se, pri našem odlasku nakloni i kaže ,,dođite nam opet...gospođo,,

Čudo moje, začudo je jedno, ja sam pored tebe bila neprimjetna i svugdje gdje dođeš ostavljala si trag dragosti i kada bi te, nekim čudom Anđeli sad i vratili, i oni bi ti rekli ,,dođite nam opet,, da se osiguraju da ćeš ih ponovo zasmijavati, navraćati na nestašluke i da ćeš im čitati knjige tamo gdje su stali, pa poslije tumačiti svoju verziju početka. I sad knjigu započnem da čitam i ostavim pero po navici na šesdeset osmoj strani sa nadom da ćeš Ti od šezdeset devet nastaviti. Čudo Moje, i nikad nije bilo potrebe da ti objašnjavam početak, kao što ni Ti meni nikad nisi objasnila Onaj Naš jer je bio i suviše težak.

Da si danas tu, kupila bih ti cvijeće ali ono kućno u saksiji od porcelana, da poslije možeš pričati sa njim, a ono da raste kao ludo, a ne kao ovo što je poslije tebe stalo i zastalo ćuleći listove svakog sutona opet s' nadom da će čuti kako mu bajaš i pričaš priče...a ono onda kao ludo niče...niče...

Da si danas tu...da bar na dan možeš da mi se vratiš, bio bi to Praznik Nad Praznicima. Popalila bih hiljadu lampiona da proslavim to što te toliko volim, i grlila bih te toliko da se zagrljajima napuni Vasiona.
I našla bih, makar na kraj svijeta, onih sto belenzuka i đerdana što si vazda gubila u gradskom prevozu, i nizala ih po tvojim rukama da me samo jednom pomiluju Najmilija Moja Milo...
Da si danas tu, ne bih, između ovoliko ljudi, bila tako sama.

 Divna Sedefna Ptico Moja, da si danas tu, da se ponovo zagnjurim u tvoja krila, rekla bih ti šta je sve sreća sa tobom bila.
I kad bih trebala ponovo da se rodim pod onim, od našeg usuda potresenim sarajevskim zvijezdama, i da pređem sve one puteve koji su mi dobro izgrebali i srce i stopala, opet bih htjela da budem jedino i samo Tvoja...ničija druga...
Praznik mi je bio život s' tobom...
19.05.2018.

Odbjeglo Stopalo

Za sve one koji su možda morali napustiti svoj grad i pri odlasku mu rekli ,,dabogda te moje oči više nikad ne vidjele,,

,,Šta je život. To je treptaj svica u noći. To je mala sjenka koja juri preko trave i nestaje u zalasku sunca,, (stara indijanska izreka potekla od indijanca Crno Stopalo iz Sioux plemena)

...
Neobuzdana sirova sreća preplavila je cijelo moje biće toliko da su i atomi sa kojima sam radila počeli da se pobuđuju kao ludi. Naglas sam izustila: ,,Pa da, isto kao i kod ljudi, kad zapadnu u mrtvilo svakodnevnice... treba im plamen da se probude, bilo kakav plamen,, Tako isto važi i za dušu.
Treba joj pregršt topline, sitan plamen ljubavi bar. Bilo kakvo pripadanje. Ponekad i telefonski poziv...
...
Ona dolazi. Ona je moja najbolja prijateljica koja živi dvjesto petnaest kilometara dalje, i viđamo se samo jednom godišnje kada uspijem skinuti okove i pobjeći na sedam dana. Rasle smo zajedno. Mala plava vila pojavila se jednog aprila u mom životu i mom dvorištu, i nekako od nivoa tih zemljanih kolača koje smo pravile naraslo je naše prijateljstvo do onih čudnovatih predjela povezanosti u kojima po nekad i ćutanje postane dragocjenost koje se čuva.
Ta tišina koja bi, na trenutke samo, zavladala između nas, imala je u sebi kristale iskopane iz najvećih dubina bića. I mog i njenog. Zato je bila tako dragocjena. Imala je kristalno značenje a imale smo je kad i uvježbati prethodnih trideset godina.
...
,,Eto sad imaš razlog da kreneš u Sarajevo, dolazim i ja, a ja sam neko ko je toliko Tvoj,,
,,I mi smo neko ko se zove nedostajanje vijeka,,
Trenutak samo dopustila sam joj da kroz žice prepozna Ono Moje Ćutanje.
,,Uvijek mi neko, ko je toliko moj, bude debelo naplaćen, al' o tom ću misliti sjutra začarala me sloganom prokleta Skarlet o' Hara,, Misao sam zadržala za sebe i samo sam tiho rekla ,,imam razlog,,
...
Stigla sam prije nje. Imala sam dovoljno vremena da popijem kafu i da usput razmišljam šta da joj kažem o gradu u kojem sam rođena, jer ćemo u njemu prvi put biti zajedno i jer znam da će me pitati šta osjećam i kako ga osjećam. Ako ništa, valjda joj ovaj put dokažem fizički da više ne živim u njemu...odavno. Od 96 godine.
...
Nakon političke kalkulacije i parafa vampirskih državnika novih država koje su nastale preko noći od raspadnute i rascijepljene Jugoslavije , nakon što su se dovoljno napili i bili zadovoljeni količinom prolivene krvi u Bosni i Hercegovini, u Rajt-Paterson bazi ovjeren je mir. Mir koji je proglašen imao je prizvuk polomljenog stakla. Kada su krenule masovne seobe, bilo je hladno, nebo je bilo olovno, ljudi koji su preživjeli olovo stradali su tih dana ponovo sahranjujući svoje mrtve, opraštajući se od svojih davno izniklih korijena. Valjalo je ponovo u nepoznatom saditi sačuvane klice na stotine dijelova rascijepljenog bića. Mijenjali smo teritorije poput suludih plemena i ponovo se vraćali u mračne pećine, kako bi po njihovim zidovima iscrtavali prepoznatljive toteme pripadanja. Kad je svako krdo našlo svoj proplanak, ostalo nam je svima samo da pasemo travu, i u najboljem slučaju da liznemo po koje zrno soli koje bi iskapalo iz sopstvenog oka. Tužne li sudbine...
...
Stigla je. Vjetar je učinio takav zahvat s njenom kosom da je izgledalo kao da lebdi dok hoda, i mogla bih se zakleti da Sarajevo nikad nije bilo ljepše do tog časa u kojem su njena mala stopala koračala prema meni. Odanost se to zove... prijatelji. Preći 400 umornih kilometara da zagrljen sa nekim bićem koje toliko voliš još jednom odslušaš koncertnu izvedbu ,,ne daj se Ines,,
Naravno da sam pobrkala sva novostečena imena koja je u međuvremenu kafa pridobila i takvoj zbunjenoj uvijek mi se vrati ona zadobijena govorna mana i naravno da sam počela da trokiram kada me je pitala ,,šta osjećaš...ovdje i sada,,
,,Duhove osjećam...duhove mila,,
Gdje god pogledam vidim stope majke, pratim joj tragove, obilazi svoja svetilišta da dodirne baršunasti til nekih zavjesa, proba crvenu suknju plisirku, kupuje mi Grimove bajke, žurim da je sustignem...eno je preko puta...zamiče za ugao moher bež kaputa al' pratim je po mirisu svile iz marame...
,, Eno brata silazi s' tramvaja, sad će da mi kupi cigle...jesi probala nekad cigle, tu jeftinu poslasticu buduću skupu uspomenu. I jabuke što se cakle na štapiću, možda i lutku u teget haljinici i kad je vidim od sreće zaplakaću.
Na vratima apoteke stoji Hana i maše mi, osmjehuje se ...
Nemoj bona skretat' tamo, neću mrve vitamine, molim te produži do Alpine...kupi mi one crvene čizme jedine...
Žurim dalje, zbogom teta Hana, pozdravi mi one plave oči, Ona će sjutra opet doći...
Postavlja mi sledeće pitanje
,, Kako znaš da je neki grad tvoj,,
Znas da je Neki Grad Tvoj ako si po njegovoj periferiji ganjao Svice sa još nekim malim rukama. Ti Svici te začaraju na vječno pripadanje. Ako dopustiš da ti ih neko ukrade, da te nagovori kako su nestali, ako zaboraviš one još neke male ruke, bićeš uklet na propadanje koje će da te razvlači i odvlači u neke gradove čija svjetlost će da te zaslijepi.
I kad ostaneš potpuno slijep, pokušavaćeš u mraku da napipaš male prste periferije i pitaćeš se kako nešto toliko malo može da te spasi. Kako još znaš da je neki grad tvoj?
Znaš po tome što su te u njemu pogledale neke plave oči i hodaš poslije ganutljiv dok te ima, tražeći ih u svakom drugom gradu na koji nabasaš... ali ih nećeš naći. Zapamtićeš da je tvoj i kad se gine.
I kad, izgubljen u samoći, zalutaš preko mračne planine prateći tragove zvjeri misleći da su prijateljski.
Znaćeš kad ti majka drugarice iz školske klupe u telefonsku slušalicu kaže ,,pa gdje si ti Sine,,
Znaćeš da je tvoj kad ga pogledaš s visine i kažeš
,,Sarajevo tugo...nismo se vidjeli dugo
Šta je od mene postalo... Tvoje Odbjeglo Stopalo,,
18.05.2018.

Dječak Iz Uglja

Ne tako davno, u polovici Moje Zemlje mogli su se vidjeti protesti demobilisanih boraca. Kad je Moja Zemlja podijeljena u dva dijela, nastojala sam nekako ja ostati Cijela i stekla tako Nepodijeljeno Srce koje kuca na sva ona vrata iza kojih se, pokrivena paučinom ljudskog ćutanja, krije Istina. Želim im da ostvare svoja prava, kad su već uspjeli da sačuvaju i ostvare pravo na život onda kada je to bila čista lutrija. Čast je za zemlju i život dati...ovisi o tome s' koje strane gledaš...ali, ovo nije priča o njima. O Dječaku je...koji protest može uputiti samo Anđelima, mada sam sigurna da trenutno nema nekih zamjerki i da im na gitari svira ,,idemo tugo niz rijeku dole, dole sad rane manje bole, još mi je san bistar k'o dan, još je pjesmom dozivam,,
...
,,Jesi li gladan,,
,,Mnogo,, reče jedva čujnim glasom.
,,Zašto si tako garav,, upita Nevidljivi
,,Krijem se u uglju,,
,,Od koga se kriješ,, opet snebivajući se pita Nevidljivi
,,Od drugova, tu iz susjedstva, ovih su se dana naoružali, ni sam ne znam zašto i na koga su ljuti, i oca su mi preksinoć odveli negdje, ništa ne znam za njega,,
,,Gdje ti je majka,,
,,Gore je, doći će kad padne mrak da je niko ne vidi i kad skupi dovoljno soli. Donijeće mi parče hljeba ako bude imala,,
Sažali se Nevidljivi i sam zbunjen onim što vidje na Zemlji. Bi mu žao Dječaka iz uglja čije su se oči iskrile u polutami poput akvamarina. Sjeti se kako je jednom davno bio mornar i kako je Zavolio Onu Sirenu koja mu je pokazala sef na dnu mora iz kojeg je izvadila iste takve da okonča morsku oluju.
Tom plavom bojom ga je začarala i njemu još onda porastoše nevidljiva krila. Prenu se iz razmišljanja i reče:
,,Kad padne treća noć, budi spreman, doći ću po tebe. Mora se preći Velika Planina. Odvešću te što dalje od ovih drugova, straha i neistina. Al zapamti dobro, ni tamo neće bit tišina. Moraćeš i ti u rat. Povampirili se Japodi i Histri,, To reče i iščeznu.
...
Kad je došla treća noć, odvede Dječaka koji u džepu ponese komadić uglja iz onog podruma da mu se nađe umjesto talismana. Umjesto gitare dadoše mu hladnu cijev automata i rekoše ,,dobro čuvaj ova vrata, zaboravi majku, oca i brata, Praocima iz davnina samo je važno da se sačuva Domovina,, Kuća mu postade Velika Planina. Krevet...pod starim hrastom, meka mahovina.
Vidje ga jednom Nevidljivi kako spava i kako se jutrom budi i gleda u krošnje s ona dva akvamarina. Prevrtao je komadić uglja prstima i mislio kako nevjera može biti Jedina.
Al' može, dragi Bože, ako te je već odabrala među svima.
,,Produži dalje Nevedljivi,, reče u sebi ,,Pusti ga da sanja...neka pričeka Velika Tišina,,
...
Iz bokala se prosipala ta jesen po zemlji i ljudima. Podanici kralja Argona izgubili su bili kompas, pa topove skrenuše na pogrešno mjesto. Po ulici, među lišćem, uplela se u sopstvene korake dva stopala mala, čekajući Dječaka. Bilo joj je nekako čudno zima, dok je među prstima držala presavijen list papira na kojem je pisalo samo ,,zabranili su mi da pričam, ali bar smijem napisati da te volim, i rekli su da se od sada zovem ,,
Odnekud se pojavi Nevidljivi i reče joj:
,,Dječak neće doći, moraš odavde odmah poći,,
,,Zapisano je u runama od davnina da strašnu vatru neće preživjeti i da će za njim žaliti Vlahinja ispod Ivanovih planina,,
,,Nemoj tugovati, sad je u carstvu boljem i plavljem,, stavi joj u ruku ugljani grumen i nestade.
...
Budim se iz sna...Malo sam spavala... Cijelu noć sam premotavala snimak na 0.45 Zaustavljam opet...sa displeja me, poslije toliko godina Opet gledaju Moje Divne Nasmijane Oči Od Akvamarina
Da misao ima glas rekla bi Srećo Najprva Alhemija je živa, uspjela je da od Uglja napravi Safira...
17.05.2018.

Bagremov Snijeg

IM 'O SAM BAGREMOVU ŠUMU...TAMO DOLJE PREMA DRUMU...PA SAM ČEKAO...

Nije ovo pjesma...Razglednica je... Ovo nije Tugovanka. Nije ni Đoletova pjesma. Priča je. Drugačija i za nijansu vedrija.
Poput razglednice koju dobiješ od onog ko te još juče grlio, i koji će opet doći za par dana ošamućen od sunca juga ili lepeta galeba nekog drugog grada, al ' eto, ako ne pošalje razglednicu kao da tamo nije ni bio.
A Ti, kada je dobiješ, još na njoj osjećaš vrhove prstiju koji su zalijepili poštansku marku i između redova čitaš ,,tu sam, ne brini,, kao da su pripadanje i strepnja neka tajna telegrafska šifra koja je napravljena da odagna brigu i potvrdi voljenje.
Ova razglednica nema marke niti žiga, ima samo grozdove bagremovog cvijeta i nad njom još lebdi dobri duh francuskog vrtlara koji je čak do Argentarie dobacio opojne mirise svilenih cvjetića, i prokleo nas na snijeg u maju. Ali ne bilo kakav snijeg. I ne svakog maja, već samo onog posebnog u kojem se njegov duh nadvije nad naših sedam gora da nam uljepša horizonte, i da možda iz prikrajka poviri u dvorište One Rimljanke što ga je vodila na čudesne srebrene izvore.

Ovu razglednicu slikala sam jutros očima koje još umiju da vjeruju u radost što se vrati i na trenutke zaborave sjetu koja grad mi u stopu prati. Putujem busom do središta zemlje i razmišljam da nije baš svaka kora laka, nerazbuđenim pogledom prelazim lica saputnika rudara, tu četu Divnih Pospanih Ludaka što odranjaju prah iz najvećih dubina i najvećeg mraka kako bi ponekom zvjezdom obasjali noći i one djetinje oči što ih kod kuće čekaju.
I onda povika neko ,,kod nas u Srebrenici obijeli snijeg u maju,, i zasmija pospanu patuljastu raju. A šuma stvarno bijela, ne može divnoća u oči da stane, i nad bagremovim, jutros rano, u sred Srebrenice, postade smiješan miris Provanse.
I sve se pomiješa u očima kad na grozdove sleti par lastavica kao dokaz da se bar neko vraća, to vas podsjeća razglednica...da joj fale lica. Možda Njeno. Možda Njegovo. Možda Moje.
I ako poželiš da dođeš, učini to kad bagrem cvjeta, da vidiš mirisno svileno čudo na samom kraju svijeta. Dođi i ostavi trag, ono što očima vidiš, ostaće Samo Tvoje.
Jer...slagali su te da ovdje samo Korov niče, ima još, ima svega.
Dođi i budi svjedok čudima. Nacrtaj srcem razglednicu, zagrli srebrenu magiju, postani dio priče. Pređi most koji sve spaja, zakopaj suzu, izbriši sjetu, probaj da voliš i da oprostiš bar ovoga maja. Učini to zbog onih što više vida nemaju, i nemoj da ti bude žao.
Zapamti jedno, Anđeli sve gledaju.
I ako pomisliš da je na kraju svijeta...ponekad možda sjetna, nemaš Ti pojma kakva je kad svilenim cvijetom procvjeta...
17.05.2018.

Mostarske Trešnje

Kad zavirim u sva svoja majska sjećanja, zapljusnu me one crvene pucketave bezobraznice iz Mostara, koje su se pretpostavile nekim mnogo važnijim fragmentima i još nekim detaljima koji me vežu za taj grad.
I uspomena vremenom nauči polako da zarasta i žigne samo nekim datumima koji zabole poput ožiljka na promjenu vremena. Prošle su mnoge godine.
Dogodi se u nekom petom gradu da u pabu nenadano raspjevana banda sredovječnih odvrne diznu vatrene vode kad zapjeva Keminu ,,ja pogođen nisam ni umro ni pao, samo sam morao skočiti dolje,, pa ne znaš tako poremećen jel' te više peče u grlu il' u oku.
Izronio je Stari iz inata, jer i sam se matorim naziva baš zbog ovakvih ludaka koji su u stanju proizvesti kišu iz očiju, tako veliku i tako silnu da bi se i Pero Zubac potpuno zbunio i ponovo učio da piše pjesme. Jeste života mi.
Al' nije ovo priča o njemu, niti o patini sa nekih izblijedjelih fotografija iz kojih dvoje viravih budućih roditelja šeta starom kaldrmom. Tih je godina bilo moderno voljeti se u Mostaru i nije bilo važno koliko se kilometara trebalo prijeći da se popije kafa i da se na usne sruči kiša poljubaca.
Nije priča ni o čudaku jednom, čija te nepoznata ruka vodi a ti kukavac sinji ne znaš ni gdje si ni šta si, samo se prema suncu ravnaš i prema onom disanju za koje si mislio da pripada samo tebi, a onda na kraju pjesme ostaneš sam i shvatiš da nikad i nije disao samo za tebe, i da je njegovo ćutanje otjeralo svako tvoje Volim, a tebi su ostale samo modre kiše ...i ništa više.
Nije ni o onom dječaku čija se boja očiju u nijansu poklapala sa bojom Neretve baš u maju, i koja ga je izdala na izmaku jednog vijeka i na izmaku jednog ljeta i zabojila se krvlju njegovom da bi on mogao anđeo da postane.

Maj je vrijeme mostarskih trešanja. Eto, za moju Milu kao da nigdje na svijetu nisu rasle trešnje i hajde što nisu rasle, nego nisu bile ni tako crvene ni tako pucketave kao mostarske. Radovala im se kao malo dijete.
Mislim da je sva magija dotičnih bila u purpurnoj boji kojoj se bila zaklela na pripadanje. ,,Poslala me Mila po mostarske trešnje,, rekla bih zelenaru, a on bi ih pakovao u papirnatu vrećicu i sa smijehom pitao ,,kako znaš da su iz Mostara,,
Odgovarala bih ,,znam, rekla mi Mila, a onda bi mi on zakačio dvije trešnje za uho i rekao ,,sad imaš i mostarske minđuše,,

Voljela bih danas da sam mogla proći potpuno odsutno pored onih peteljki u osvjetljenoj ledenoj vitrini prodavnice, ali nisam. Nisu bile ni slične. Bile su tamne i meke.
Milin biljeg boje makovog cvijeta ostavio je izgleda trag na mojoj duši pa mi oči ne gledaju vidom. Uvijek se vraćaju na izvorni sjaj.
Danas su se na časak vratile u Ono Malo Mjesto, negdje između, dovoljno daleko od Mostara da u maju nema dozrele trešnje a opet dovoljno blizu da crvene bezobraznice mogu stići baš istog onog dana kada su i ubrane.
I na časak oživjela je hrapava ruka koja peteljku zadijeva za uho. I shvatila sam da su sve sreće bile privid naspram samo jedne djetinje, kao što je na primjer ova koju su proizvele dvije obične crvene trešnje. Pucketave minđuše.
Iz Mostara.
Jednog djetinjeg maja.
Mostarska
17.05.2018.

Ja i moj dječak bez lica na putu Sarajevo, Bijelo Polje, Srebrenica

,,Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar, Čiji pogled gasne u magli i memli, Živio sam usput, k'o da sanjam, Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji,, Jesenjin

Putujem Bosnom ka Crnoj Gori. Dok se nižu kilometri razmišljam o svojim tragovima sopstvenosti, a sopstvenost bi se mogla nazvati i šaka naslijeđa zbog koje sam pozvana u taj gradić na sjeveru.
Polazna tačka Srebrenica.
Kad kreneš bilo gdje...iz Srebrenice, ako si imalo pomiren sa čovječnošću u sebi, i ako samo ovlaš baciš pogled na lijevu stranu, sa tobom krenu lica.
Mene već odavno prati sjen mladića, čiji je notes zajedno sa njegovim kostima, iskopan ovoga vijeka. Notes malen, onaj što se nosi u lijevom džepu košulje, tačno na strani srca, na malom požutjelom listiću razmazanom tintom, ispisani stihovi Dinine Sibirske ,,Negdje daleko od mene spiju ruke sibirske, tamo gdje sunca zalaze, gdje su stare godine...Al' ko će ga znat' koji je grad i ko ti je drag,,

Možda zna dobri moj Nevidljivi Saputnik da nisam iz one plejade ,,bolje On nego Ja ili bolje Oni nego Mi,,
Možda zna da imam brata njegovih godina pa misli da ga razumijem, možda zna da su me dirali o i te kako, možda se negdje Gore druži sa Anom Frank, pa na taj način pokušava od mene da sazna šta sam to pisala u svoj dnevnik.
Možda sam mu draga i ako se stalno čudi od kud ja u Srebrenici. Govori mu moja misao ,,pile moje, ja sam tu da te nastavim, dok god budem mogla, a poslije..opet ćemo se sresti i u oči pogledati,,
...
Sjedi sa moje lijeve strane i prati me u Sarajevo. U busu je toliko hladno i spašava me vozač nekim otrcanim ćebetom, al' nije fer da se žalim, samo njegov kraj prostirem malo više na lijevu stranu da pokrijem i Njega.
Neobična putanja do sjevera Crne Gore, iz Srebrenice preko Sarajeva, al' matični ured u tom gradu, trivijalna potvrda mjesta rođenja, a Boga mi i neki zagrljaji zbog kojih vrijedi prijeći ne samo te kilometre, već sve ovoga svijeta.
Rođena sam u Sarajevu, u onom bloku što ga zovu ,,rana ljuta,, samo je mati prethodno došla iz Bijelog Polja da se zaljubi u mog oca iz Peći, koji je službom vojnog lica nešto kasnije pokazao neko drugo lice ljubavi, pa su započeli Naš Rat Pripadanja.
Svega mi, od tada, pa svih ovih četrdeset godina, jesenjinovski se pitam ,,ko sam...šta sam,,
Propuštenih Zagrljaja Bogovi predugo su se igrali prezimena rata, pa me majka zvana Lavica Ranjenog Srca poslala u Crnu Goru da me njeni gorštaci zatrpaju lavinom ljubavi i dobrote. Poslije toga sam joj se sluđenog srca vratila kao sedmogodišnja djevojčica, i nikad više nisam pristala na Sitan Snijeg, a Ovom Pingvinu životno ubjeđenje postalo je ,,Samo Da Ne Okopni,,
Sluša Moj Saputnik i postaje mu jasnije. Naučila me je šta je ljubav, dobrota, sloboda, šta je paperje kad je nježno i bijelo, naučila me je šta smo nas dvije i šta je Sarajevo.
Al' devedeset šeste ostaje u trećem licu.
Misliš da sam to htjela?
Pakujem kofer uspomena, nema mi pjesme, nema mi Njega, nema mi svega bez Sarajeva. Nemoj plakat' bona, zapovjed i nepresušna želja. Tako upoznah Srebrenicu.
Nit' ljepših predjela nit' strašnijeg mjesta ne vidjeh odavno.
Ali treba stisnut petlju pa se žaliti na svoj život.
Bar mi mati kosti nije tražila po polju, bar ne završih preklanog vrata u Podrinju.
Ja svoj notes još ispisujem, držeći se lijeve strane u grudima. I tako nabasah i na tvoj stih, prkoseći zabranima.
Znam da me pratiš, rekoh mu. Ne bunim se. Kad prolazim tuda..znaš li, zamišljam da su oni spomenici ukotvljene barke na mjesečini.
Od praha da se iskuje srebren lanac, to bih htjela, da se njime veže odsustvo ljudskosti u čovjeka.
A rijetki su oni što drugačije vide.
Ne desi se slučajno da bi proljećem na potocima pravio zabrane, sadio tuđe njive...to nas sjeni podsjećaju da duhovi dugo, dugo žive...
...
Ostavljamo Sarajevo za sobom, idemo dalje Moj Vjerni Druže, preko Rudog, obalom Drine i još duže. Pokušavam obrisati onu sarajevsku kišu na kojoj me ispusti par toplih ruku, al' zapovijed nemoj bona plakat' ponekad ne vrijedi.
Tamo su moji, samo da prođe Drina i da se dokopam obale Lima sve će u srce da stane.
Znam da Ti je žao. Sad vidiš da sam i ja slučajno na ovom svijetu, tvoj me notes pronašao.
A moj će pronaći još poneko lice. Uzdahnu duboko i reče ,,čudne li saputnice,,
...
Promiče tabla na kojoj piše Bijelo Polje.
Ujednačeno dišem, i završavam ovu priču, koja me određuje kao čovjeka i koju usput pišem.
Od svih svjetova Ti, Moj Dječače, dođe u Grad Bijelih Cvjetova. Izlazimo kod bijelog spomenika i svi koji dođu u taj grad zaustave se tu..takav je običaj...da pročitaju uklesane riječi :
,,Sanjajte Svoj Zavičaj. Ja Svoj Već Vidim. Eno Ga Po Moru... Teče Lim,,
Kameni

Noviji postovi |

Argentaria
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930